Dreams come true - My World. My Dreams. My Rules.

07.09.2008.

Dreams come true

Novi post. Ne da mi se pisati... Nemam neke inspiracije trenutačno. Pukla me inspiracija neki dan u školi. Pod hrvatskim. Al jebiga, nije mi laptop bio pri ruci. A kasnije... Nestalo.

Neću puno o školi. Sigurna sam da svi vi imate dosta svojih briga oko škole.
Dobila sam nekoliko novih profesora. Nisam impresionirana. On se nije pojavio. Nije se preselio u moju školu. Još se nisam odlučila da li je to dobro ili loše. Dobro je jer sam možda na taj način pošteđena novih razočaranja. Ali ipak. Ponadala sam se. Bar na tren. Ako niste shvatili o kome pričam pročitajte moj prošli post.

Nisam puno komentirala ovaj tjedan. Na kompu sam skoro svaki dan ali ne satima kao inače. Dođem, odem do facebooka i malo na msn. Za 5 minuta mi dosadi. Nije mi se dalo čitati postove. A nisam htjela samo doći i ostaviti komentar tek reda radi. Sad idem sve to pročitati. Ako ne sad onda neki drugi dan. Moram sada ići napisati zadaću. Kasnije idemo u goste, a škola je ujutro.

Jučer sam bila na rođendanu jedne frendice. Kupile smo joj ribice. I akvarij i sve to.. 3 ribice.. Dale smo im čak i imena. Nije baš bila oduševljena. Kad se samo sjetim koliko sam ja bila sretna što sam joj kupila ribice. Znam da bi ja skakala od sreće da sam dobila nešto takvo. Nismo svi isti.

Ovaj sam tjedan malo razmišljala o sreći.

Sjedim u razredu. Osjećam kako mi se znoj cjedi niz leđa. Ništa čudno. Temperatura u razredu je sigurno 40 stupnjeva. Ne mogu se koncentrirati. Ali mislim da to baš i nema veze s vrućinom. Nalazim se u drugom svijetu. U učionici je neobično tiho. Čak i pod hrvatskim kada je uvijek galama. Nemamo energije ni volje za to. U pozadini čujem profesoricu kako nešto svoje vrgla i mahanje bilježnica, improviziranih lepeza. Totalno sam bezvoljna. Nije moj dan. Ali nije bio ni jučer ni prekjučer. Jednostavno sam totalno bezvoljna. Ne znam zašto sam takva. Želim biti pozitivna osoba. Želim se smiješiti cijeli dan. Ali nisam od onih koji se smiješe čak i onda kad u sebi plaču. Ne nosim krinku sreće za publiku. Nosim samo krinku ravnodušnosti. Ta mi je omiljena. Prazan pogled, lice bez emocija. Plačem samo kada sam sama. I nitko ne zna za to. Ponekad plačem od ljutnje. Koliko me samo puta sestra svojim bezobraštinama izbacila iz takta. Ravnodušno ju pogledam i otiđem negdje iza zaključanih vrata. I tada dopustim ljutnji i tugi da mi smoče lice. I za samo nekoliko minuta spremna sam za povratak pred ljude. Nigdje ni traga od suza.

Razmišljam. Nisam pretjerano optimistična osoba. Trudim se biti realistična. Ali ipak mi se tu uvijek potkrade doza pesimizma. Toliko sam se puta razočarala. Zar nije onda bolje očekivati što manje, gotovo ništa?? Jer tada se možeš samo pozitivno iznenaditi, a ne razočarati. Koliko sam samo puta zamišljala brda i doline, a dobila samo šturu javu. Bolje mi je ovako. Mali ulozi, mali dobitak, ali i mali potencijalni gubitak.

Opet sam skrenula s teme. Ništa čudno. Pišem još jedan krajnje sumoran post.

Razmišljala sam kada smo mi zapravo sretni??
Pitala sam mnoge.. Svi kažu: Nakon dobrog shoppinga.. Da li je moguće da nas nešto materijano može učiniti sretnima?? Je. Znam kako sam sretna kada si kupim nešto u što sam se zaljubila na prvi pogled. Nije mi bitno što drugi misle o tome. Glavno da se meni sviđa. I da sam ja sretna i zadovoljna kada to nosim. Kada smatram da dobro izgledam, bolje se i osjećam. Hodam uspravnije, imam više samopouzdanja. Površno ili ne, istina je.

Jučer smo se nakon torte odlučile prošetati. Otišle smo do centra. Bilo je oko 11 navečer. Pored nas se užurbano roje klinci mojih godina. Žure se doma, većinom polupijani. Cure glavinjaju u štiklama, dečki zavijaju neke gluposti i povraćaju u kante za smeće.
Mi se slikamo. Desetak nas je. Samo cure. Skačemo od klupice do klupice. Bose smo. Trčkaramo okolo i gledamo koja ima ljepšu pedikuru.. Ljudi nas gledaju kao luđake. Mi se samo smijemo. Nismo bile pijane. Dapače, nismo ništa pile.. Jednostavno smo se prepustile. Dopustile smo si malo djetinjarija. Usred grada. I znam da sam izgledala ko zadnji kreten dok sam izigravala majmuna, ali baš me briga. Već se dugo nisam toliko od srca smijala.

Prisjećam se... Ovih sam praznika svaki dan kada sam bila doma išla s mlađim bratom u obližnji parkić.. Na kraju sam ja njega molila da ide sa mnom. Zašto? Jer se dijete u meni obožava ljuljati. To nam je strast. Kada sam bila mala, tata mi je u dvorištu naše kuće napravio ljuljačku. Crveno-žutu. Samo za mene. Znala sam se satima i satima ljuljati. Zatvorila bih oči i zamišljala da sam negdje drugdje. Maštala sam. Uvijek sa smješkom na licu. Toliko se toga u mom životu od tada promijenilo. Prošlo je 10 godina. Preselili smo se. Potpuno sam drugačija. Ali ta mala nasmiješena djevojčica sa plavim kečkicama i dalje čuči negdje u meni i vreba na svaku priliku da izađe na vidjelo. I u zadnje joj vrijeme uspijeva. Iza mene je godina u kojoj sam se jako promijenila. Puno je toga djelovalo na mene. Od škole, društva, ljubavnih razočaranja.. Toliko sam puta plakala. Toliko mi je puta bilo teško.
Neki piju kada im je teško, neki si režu žile, neki se ubijaju u čokoladi (što i ja često radim), a ja imam svoj jedinstveni recept. Slušalice u uši, odšetam do parkića i ljuljam se ili sjedim na travi i gledam zvijezde. Zatvorim oči i otputujem negdje daleko... Gdje me nitko ne može naći. Toliko mi treba mir. Sada više no ikada. Toliko sam puta pomislila- Što bih sve dala za samo pola sata mira.. Dala bih puno toga... Jako puno toga... Kada dođem iz škole, ponekad sam toliko loše volje da samo sikćem na sve koji mi se približe. Kako ne razumiju da me samo trebaju pustiti na miru. Dati mi nekoliko minuta da zbrojim 2 i 2 u svojoj glavi...

Imam novi ritual.. Ujutro, prije škole, kada me probudi budilica upalim mobitel i uguram slušalice u njega. I onda si priuštim pola sata pravog odmora. Glazba mi toliko toga znači. Slušam sve. Samo da se nađem u pjesmi. I navečer, kada se vratim izvana, legnem u krevet i slušalice u uši. Svaki moj dan počinje i završava glazbom.
Pojedine su pjesme označile čitava razdoblja u mom životu. Svaki put kada čujem I'm like a bird, sjetim se jedne osobe.. Ima toliko toga..
Vrlo sam emotivna osoba. Prepuštam emocijama da me preplave. Ali samo onda kada sam sama. Sama sa sobom. Puno me puta rasplakala samo jedna pjesma..

Pisala bih još, uvijek mogu nastaviti pisati, uvijek mi nešto padne na pamet. Ali ne mogu sada.. Pola ovoga posta sam napisala prije nekoliko dana, ali ga nisam dovršila... Nisam ga dovršila ni sada.. Ispričavam se na ovome što sam vam poslužila.. Nepotpun post prepun jadanja.. Bezveze. Ali jednostavno nikako da smognem vremena i napišem pošteni post.

Ima malo komentara, malo vas je na blogovima, a i ja sam tu puno rijeđe..

Navratiti ću do vas, budite sigurni...

Uživajte..

Do slijedećeg posta, kada ga, i ako bude.,,

puSSa... =)

12:22 - Komentiraj { 32 } - # - On/Off

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.