My World. My Dreams. My Rules.

27.08.2008.

....This is how you remind me...

Sjedim na balkonu. Konačno sam se odljepila od laptopa. U meni se nešto nakupilo. Neki osjećaji. Nešto. Ne znam kako da se riješim toga, pa sam jednostavno odlučila napisati novi post... Ili knjigu, ovisi koliko ću inspiracije imati i kad će me zaboljeti ruka. Uhvatila sam olovku. Odlučila sam sve zapisati na papir. Lakše mi je nego na laptop. Kada vidim te riječi ispisane na papiru, crno na bijelo, mojim švrakopisom čine mi se stvarnije nego na monitoru. Kasnije ću naravno sve prepisati. Da to podijelim s vama. Ovaj post posvećujem, nikome drugome, nego samoj sebi. I nekome tko tako i onako ovo nikada neće pročitati. Možda je i bolje tako. Možda je i bolje da on neke stvari ne sazna. Nešto moram sačuvati i za sebe. Možda je i bolje da on ne vidi koliko mi je zapravo značio. Dok je bio tu.

Otpijam gutljaj kapuchina s čokoladom. Bez šećera .Obožavam to. Moj ritual.. Ogromna šalica svaki dan. Već je mlak.. Stavila sam previše hladnog mlijeka a premalo vode. Ali bez mlijeka mi ne valja... Baš onakav kakav volim... Kremast... Uživam... Prisjećam se svih onih postova koje sam u posljednjih nekoliko dana pročitala. Koliko je njih govorilo o neuzvraćenoj ili davno ugasloj ljubavi?? Mnogo. U koliko sam se samo njih našla. Kao da ih je netko ispisao mojom rukom. Shvaćam koliko je svijet zapravo malen.
Na forumu sam. Točnije podforumu Teens. Idem od teme do teme. Čitam pitanja.. Pitanja koja si i ja postavljam... Čitam odgovore.. Onakve kakvima bi ih i ja napisala.. Shvaćam. Svi smo mi na prvi pogled toliko različiti, no u dubini duše sve nas tište isti problemi, postavljamo si ista pitanja. Koliko samo ima tema o ljubavi. Većinu su ih otvorile cure. Nisam nimalo začuđena. Mi smo osjećajnije. Ili smo barem osjećajnije u javnosti. Tko zna kako je dečkima kad su sami sa sobom. Ne znam.

Gledate li ikada Zaboravljeni slučaj? Obožavam tu seriju. Ja ću pisati o jednom slučaju. Nikad zaboravljenom. Barem ga ja nikada nisam zaboravila.

Na balkonu sam. Puše lagani osvježavajući povjetarac.Otpijam još jedan gutljaj kapuchina. Sad je već hladan. Brat mi donosi kockicu čokolade. Gledam ga. Pruža mi čokoladu. Prisjećam se.

Njegovih očiju boje čokolade. Čokolade koju obožavam. A njega sam obožavala čak i više od čokolade. On je bio moj lijek. A onda je nestao, otišao i ostavio me prisiljenu da se liječim drugim lijekom-čokoladom. Tvornice slatkiša žive na takvima kao što sam ja.

Prisjećam se. Polako sam koračala ulicom u jednoj ruci čvrsto stiščući bratovu šačicu, a drugom teškom mukom gurajući njegov mali biciklić. Na trenutak zastanem da malo predahnem. Kraj mene stoji prijateljica. Po njenom izrazu lica vidim da je daleko od mene. U nekom sasvim drugom svijetu, sa nekom sasvim drugom osobom. Znam koja je to osoba. Osoba koja joj radi društvo samo u mašti. Pitam se gdje se ona sada nalazi. U nekom parkiću gdje sjedi s njim na klupici i promatra zalazak sunca, na nekoj osunčanoj livadi gdje se ljube među proljetnim cvijećem. I ja imam svoj svijet. Paralelan svijet mašte. U kojemu se događa sve što želim.
U to vrijeme, moj se svijet mašte postepeno pretvarao u svijet jave. Nastavljam hodati. Pomislim na sve lijepo što mi se dogodilo u proteklim tjednima. Na stotine njegovih poruka i na tisuće osmijeha koje mi je njima izmamio na lice. Zabrinuta sam. Nismo se čuli gotovo tjedan dana. Grizem se za usnicu. Zar je moguće da je već gotovo? Prije negoli je uopće počelo?? Ne. Uvjeravam se. Nije. Prisjećam se svega što mi je rekao. I opet se smiješim.

Blizu moje zgrade smo. Razmišljam o tome kako ću se sad, kao i svakog drugog dana tih praznika presvući i za koji sat izaći sa prijateljicama. Nasmiješim se. Sretna sam i opuštena. Na trenutak mi je izašao iz glave. Ali samo na trenutak. Iz džepa mi se oglasio mobitel. Poruka. Spuštam bicikl. Kopam po džepu. Mislim na to koliko sam se već puta toga tjedna poveselila da mi je On poslao poruku i koliko sam se puta razočarala. Ovoga se puta ni ne nadam. Vadim mobitel. Vjerojatno mi prijateljica javlja da će ona doći po mene ili mama da će danas kasniti s posla. Izvlačim mobitel. Srce mi u hipu leti u grlo. Otvaram poruku. Od Njega je. Ne mogu vjerovati svojim očima. On mi je posalo poruku!! On me danas navečer zove van!! Prijateljica se već teleportirala u javu, pročitala je poruku preko mog ramena. Obje skačemo i vrištimo od sreće. Prolaznici nas gledaju kao luđakinje. Nije me briga. Sretna sam. Tako sretna. Možda i nikada nisam bila sretnija. Toliko sam čekala tu poruku. Priberem se, povučem brata, bicikl ostavljam prijateljici i brzim korakom idem doma. Pišem poruku, pristajem. O da!! Ulazim u stan. Sva su svijetla pogašena. Nema nikoga. Na stolu pronalazim poruku ispisanu maminim sitnim urednim rukopisom- kod frizera je. Pramenovi. Smetnula sam to s uma. Zovem ju. Dolazi. Hitno. Zovem prijateljice. Vrištim u slušalicu i skačem po krevetu dok moj zaboravljeni brat sjedi u kuhinji i uživa u slatkišima. Mama dolazi za pola sata. Ja sam već spremna. Obrazi mi gore. Kao da imam temperaturu. Izlazim van. Gledam na sat. Prerano je. Imam još pola sata. Idem se malo prošetati. Moram se malo smiriti.

Dolazim na dogovoreno mjesto. Malo mi je bolje. Kasnim samo pokoju minutu. Vidim ga u daljini. Približava mi se brzim koracima. Boja mi se vraća u obraze. Ispričava mi se što kasni, pozdravljamo se i šećemo.. Spontano razgovaramo. O svemu.. Profesorima, školi, braći i sestrama, ljubimcima.. Samo hodamo. Svakih nekoliko trenutaka pogledam ga. Svaki puta kad susretnem te prekrasne oči prođu me trnci. Toliko volim te oči. Toliko sam puta sanjala ovaj trenutak. Smiješi se. Kako obožavam taj smiješak. I dalje hodamo. Kako mi je blizu. Njegova je ruka tako blizu moje. Svaki put kad me dotakne srce mi počne skakati posvuda po tijelu. Euforija. Da. Sretna sam. Presretna. Da bar ova šetnja potraje vječno. Da mogu slušati njegov duboki glas, gledati svoj odraz u tim dubokim smeđim očima i dobiti smiješak upućen samo meni.
Šećemo već više od 2 sata. Bojim se pogledati na sat. Bojim se da ću vidjeti da je već kasno, da se moramo rastati, a meni ni vječnost s njim ne bi bila dovoljna.

Blizu je ponoći. Znam to. Ulice su se ispraznile. Tek ponekad prođe neki zalutali prolaznik ili automobil. Samo nam mjesec pravi društvo. Kao da smo sami na svijetu. I jesmo. Te mi je večeri on bio cijeli svijet. Nisam vidjela ništa osim njega, nisam čula ništa osim njegova glasa, nisam marila za ništa oko nas.. Bila sam tako sretna...

Došlo je vrijeme da krenemo doma. Pita može li me otpratiti doma. Prihvaćam. Još nekoliko minuta s njim. Prolazimo kraj prozora moje sobe. On zastaje. Gleda me. I smiješi se. Pita me može li me nešto pitati. Naravno, odgovaram. „Matea, da li bi ti bila...“.. Ni ne slušam ga. Toliko sam već puta zamišljala ovaj trenutak. Imam već spreman odgovor. Gledam ga i smiješim se. Čekam da dovrši pitanje.

Pitanje koje je zauvijek ostalo nedovršeno. Prekinuo ga je povik. Koji je došao od iza mojih leđa. S balkona na kojemu je stajala moja sestra. „Mama, tata!!!! Brzo dođite!!!“ Vrišti ona. U nemoći gledam kako moji roditelji žurno izlaze na balkon. Trebalo im je nekoliko trenutaka da nas ugledaju. Vidjela sam kako se paralelno licima Njega i mojih roditelja širi crvenilo. Oni su se što su brže mogli nestali s balkona, zajedno sa sestrom koja je i dalje vrištala i upirala prstom u nas. Smeten, pozdravio me i otišao. Osjećala sam kako mi suze naviru u oči.

Pomislila sam koliko se samo toga promijenilo u samo jednom trenutku. Otrčala sam kući, istovremeno ljuta i tužna. Moja se sreća rasplinula kao balon od sapunice.

Nikada se više nije ponovila ona savršena večer. Osim bezbroj puta u mojim mislila. Bezbroj puta kada sam svaku pojedinost pretresala sa prijateljicama. Mojim anđelima bez krila. One su me samo šutke slušale kada je trebalo, grlile me kada sam bila na rubu suza. Možda je On otišao, ali moji su anđeli i dalje uz mene.

Postepeno su zahladili odnosi među nama. Došlo je ljeto tokom kojeg se nismo vidjeli,a zatim i srednja škola. Tu su nam se putevi razišli. Različite škole, različite smjene, različiti svjetovi.

Danas ga rijetko viđam. Neki dan je bio jedan od rijetkih kada sam ga srela. Bio je okružen dečkima, pozdravili smo se, nasmiješili se jedno drugomu i svatko je nastavio svojim putem. No, čak je i nekoliko riječi bilo dovoljno da mi srce ponovno skoči u grlo. Čak i nakon više od godine, na sam zvuk njgova glasa ili na sam pogled na taj osmijeh osjećam se kao i nekad. Ali više nisam sretna nego samo sjetna.

Ne znam kako je njemu bilo, ne znam da li on išta osjeća prema meni. Ne mogu sa sigurnošću ni znati da je ikad gajio neke osjećaje prema meni. Ali ipak. Ovime ga pokušavam spremiti na sigurno, u kutiju, sa naznakom Zatvoreni slučaj i ugurati ga na policu kao što u Zaboravljenom slučaju rade. Ali nekako znam da to ne mogu, ne sada, a možda ni slijedećih nekoliko godina.
To ću moći tek kada odlučim zaboraviti kako sam se osjećala one večeri. Kako sam se voljeno i sretno osjećala. I kad zaboravim one oči boje kestena koje su me tako nježno gledale.

18:47 - Komentiraj { 172 } - # - On/Off

25.08.2008.

Zaljubljenost/ljubav

Hej ljudofi moji... Za početak da se svima zahvalim na komentarima... Možda nekima 100 komenatara nije puno, ali meni je., a pogotovo ako se uzme u obzir da mi je to bio tek 2. post... Drago mi je da sam otkrila sve te vaše blogove i nadam se da će oni, kao i moj, preživjeti početak školske godine...

Budući da nisam napisala ništa već nekoliko dana, ovaj će post vjerojatno biti podugačak jer imam dosta tema za pisanje... Inače, ne pišem postove svaki da, iako sad preko praznika imam dosta vremena, ali glupo mi je napisati post od 3 rečenice u kojem ću napisati: Bok ljudi. Ja sam se danas ustala i oprala zube.. Sad idem u šetnju čujemo se sutra... Heh... Nije ko da to nekog pretjerano zanima...

Kao što sam i spomenula u prošlom postu s frendicom sam dogovorila turneju pidžama partya.. heh... Prvu je večer ona prespavala, tk. probdjela noć kod mene... Gledale smo film Praznik i baš je dobar film... Ako netko voli romantične komedije... Moja preporuka... I ne traje samo 90 minuta ko većina komedija.. Traje oko 2 sata...
U petak smo, čim smo se probudile (oko 12), krenule u kino.. Gledale smo komediju Zohan je zakon... Film je tek došao u kino i preporučam ga svima... Fora je film... A little bit prvrz , ali inače super... Film je završio oko 5 pa nismo odmah krenule doma jer bi upale u najveću gužvu, pa smo prošetale do Botaničkog vrta... Još nikad nisam tamo bila, a živim 20 km dalje...

Drugu smo večer spavali kod nje... I planirale smo gledati horor Oko... Možda ste čuli za remake tog filma u kojem glumi Jessica Alba... Ali ovo je izvorna verzija bez nje... Ali nakon par minuta filma smo se lagano rečeno usrale od straha i odustale od horora. .. I tako smo gledale Umri muški 4.. Iako nisam baš neki ljubitelj tog žanra, film nije loš..

Danas ili sutra mi se još jedna naj frendica vraća s mora pa ćemo još jednom sve 3 prespavati kod jedne i ići ćemo u kino ili u Zg... Moramo što bolje iskoristiti još ovih par dana slobode... Heh..

Jučer smo bili U City centru u kupnji bilježnica i ostalih tričarija za školu... Već je sve probrano pa toplo preporučam svima koji još nisu, da odmah krenu u kupnju bilježnica... Više nije ostalo skoro ništa... Svaka lijepa bilježnica koja mi je pala u ruke je bila geometrijska ... Lagano sam izgubila živce... I sad sam kupila samo pola bilježnica... Jer nisam htjela kupiti one koje su mi ružne...

Ljubav/zaljubljenost

Od dosade sam osim po blogovima počela švrljati i po forumu.. na podforumu Teens otvorena je jedna, meni jako zanimljiva tema... Curu je zanimalo kako bi protumačili razliku između zaljubljenosti i ljubavi i da li ta razlika uopće postoji... Bilo je dosta zanimljivih mišljenja... A ovo je moje...

Mislim da je to zanimljiva i dosta komplicirana tema. Puno sam puta razmišljala o tome.

Mislim da je zaljubljenost ono što ja osjećam cijelo vrijeme za nekoga. To je onaj osjećaj kad si cijelo vrijeme tamo negdje u svom svijetu, smiješak od uha do uha kao da ti je super gluom zaljepljen za facu... Na svaki spomen te dotične osobe srce ti se popne u grlo i iz prve ruke saznaš što je to aritmija srca... A tek kad tu osobu vidiš... Zaljubljen možeš biti u neku osobu koju zapravo ne poznaješ dobro, ili ju samo promatraš izdaleka i gineš za njom. Idealiziraš tu osobu i pronalaziš izliku za svaki njen postupak, pa ma kolko on glup bio.

A kad zaljubljenost počne jenjavati, nakon možda par tjedana, mjeseci ili čak godina kao da se polako počinje pokazivati pravo lice te osobe koju si dosad toliko idealizirao. Tada počinješ shvaćati zbog koga ti je zapravo srce toliko skakalo po cijelom tijelu... Ako ti se svidi to što vidiš, spreman si za slijedeći nivo- ljubav. Smatram da je to najljpše mogući osjećaj na svijetu. Kad tu osobu vidiš ne pomisliš: o kako sexy izgleda u ovim hlačama ili kako ima sladak osmijeh nego pomisliš : u jebote koja sam ja sretnica... I znaš da si ponosni vlasnik cijelog kompleta- sa svim vrlinama i manama. I jednostavno si sretan. I ne treba ti aritmija srca da ti se to potvrdi vec i sam to znaš...

Sad mi je palo na pamet kako bi se to moglo karikirano opisati. Npr. imaš neku čokoladicu i gledaš ju tjedan dana na svom stolu i razmišljaš o tome kako ima prekrasan omot... I samo razmišljaš o trenutku kad ćeš ju otvoriti.. I onda kad odlučiš da je vrijeme da ju otvoriš, možda unutar omota ne nađeš baš ono što si zamišljao. Možda ima malo previše karamele što ti se ne sviđa, ali onda kad zagrizeš shvatiš koliko je zapravo sve zajedno fino kad se spoji čokoladni preljev, biskvit i karamela... I onda jednostavno uživaš... Samo što naravno u ljubavi uživaš puno dulje nego u čokoladici... Heh,... I do čokoladice ćeš puno lakše doći nego do nekog normalnog dečka... Heh

Kao što sam na početku napisala... Mislim da nisam veteran u području ljubavi. I mislim da je reći da nekoga voliš u mojim godinama glupo jer ćeš najvjerojtnije za koji mjesec kad malo hormoni popuste i padne krinka savršenosti shvatiti koliko je zapravo taj osjećaj bio plitki i vjerojatno baziran samo na vanjskom izgledu... Ali, možda ima i iznimaka... Danas sam pričala s jednom frendicom koja se neki dan vratila s mora, a na moru ima dečka s kojim je još od prošlog ljeta... Preživjeli su cijelu godinu odvojenosti i ove su se godine još više zaljubili jedno u drugo... Rekla mi je kako je tek sada shvatila da ga ona zapravo doista vole... Mislim da to moža i je ljubav ili je barem na dobrom putu da se u ljubav razvije... Ja im držim fige da nekako izdrže ovu godinu koliko će biti odvojeni.. Iako sam sigurna da je to ogromno mučenje za oboje... Ali krajnji je rezultat ipak vrijedan toga...

A za nekoliko se godina nadam da ću pronaći nekoga koga ću stvarno voljeti... I nije to onoliko jednostavno kao što se jednostavno zaljubiti.. I zaljubljenost se možda čini glupom, djetinjastom i prolaznom , ali na kraju krajeva ipak je lijep osjećaj biti zaljubljen, a ako si pravi sretnik možda se iz te zaljubljenosti razvije nešto mnogo vrijednije i dugotrajnije- ljubav.

Evo, jako me zanima vaše mišljenje o ovj temi... Pa, ako ste ga voljni podijeliti sa mnom, znate što vam je raditi... Heh.. Tipka komentari se nalazi odmah ispod posta... heh...

Još jednom hvala svima na komentarima i nadam se da sam ih svima vratila...

Do slijedećeg posta....

Šaljem vam veliku
puSSu

13:27 - Komentiraj { 110 } - # - On/Off

20.08.2008.

Better in time

Za početak da vas još jednom podsjetim na to koliko nam je još malo ostalo do škole... Samo još nekoliko dana... Želim vam da ih što bolje iskoristite.. A onda opet u naše drage, stare, išarane i razdrmane klupe... Da istinu kažem i nije kao da se toliko grozim toga.. Uvijek mi krajem praznika malo, ali jako malo fali škola.. Ali ne zbog same nastave nego zbog prijatelja i odmora... Heh... A onda mi je nakon 2 dana kad se ispričamo o svemu što je bilo preko ljeta, opet dosadno... I ja bi natrag praznike... Ali treba ih dočekati.. Mislim da mi, iako imamo sve skupa dosta praznika imamo nekako preveliki razmak između praznika,.. Npr. imam frendicu s Novog Zelanda i oni imaju svaka 2 i pol mjeseca po 2 tjedna praznika.. i onda na kraju školske godine još 6 tjedana... To mi se nekako čini bolje... Al Ok..

I kako vam je bilo prek ljeta?? Sa starcima ili bez njih??

Ja sam kao i svake godine išla sa starcima u Vodice gdje imamo kuću... Nije bilo loše, dapače htjela sam još ostati, ali jebiga starci moraju na posao, a sestra u kamp... Al ok, sad su se skoro svi vratili pa mi nije ni doma dosadno...

Al za mene ljeto još nije gotovo.. Planiram još uživati dok god mogu... Još koji put u kino i Zagreb, i turneja pidžama partya... Heh...

I jeste nešto pročitali preko praznika?? Ja sam se dosta bacila na knjigice.. Tako to i inače biva kod mene... Na plaži se cijeli dan pacam i čitam, a navečer pokazujem boju.. Heh... OoO da imam dosta lijepu boju... Heh... Trebat ce mi bar mjesec dana da se vratim na onu vampirsku boju kože.. Heh...
Ja sam pročitala zadnji dio Harry Pottera i mogu reći da mi je super... Nije toliko djetinjast ko neki prijašnji nastavci... Bilo je i vrijeme da Harry odraste...
Onda sam se bacila na Oluju mačeva- prava poslastica za fantasyljupce... Dosta teška knjiga, i u doslovnom i u prenesenom značenju... Al ko voli...
A onda sam se zabavila malo laškim štivom... 7. dio princezinih dnevnika (uskoro će imati više nastavaka nego Rocky) pa onda malo R.L Stinea, a ljetni ću opus zaokružiti Bartimejevom trilogijom... Heh... A jesam si dala truda, nema šta..

I na koji vi način čujete za knjige?? Prek frendova, interneta...
Ja najviše vjerujem frendicama jer znam da imaju (ili bar neke od njih) sličan ukus kao ja, a i zabavno je raspravljati o pročitanome.. Tako sam ja pokrenula lančanu reakciju nakon što sam se dočepala Sumraka... Odmah sam ga preporučila svima i odjednom su svi oko mene raspravljali samo o tome da bi se Bella i Edward trebali više poševit... Što je usput budi rečeno i moje mišljenje... Heh... Kako god, promijenila sam svijet, nema šta...

I da... Jedan užas prije početka škole.. Saznala sam da ćemo sestra i ja biti u istoj smjeni... Užas... Ona ide u 5. i užasan je gnjavator.. Do sad smo uvijek bile u suprotnim smjenama pa se nikad nismo ni vidjele doma... A sad... Ne želim ni pomisliti kako ćemo se svako jutro tući za kupaonicu... Moja noćna mora...

Ali preživjet ću ja (valjda) sve to....

Do slijedećeg posta... Ako ga uopće bude,,,
Pussa...

16:50 - Komentiraj { 103 } - # - On/Off

18.08.2008.

Za pocetak

Jedna stara i poprilicno rasirena poslovica kaze: Nada umire posljednja. Ne, ne zovem se Nada i nadam se da necu umrijeti posljednja, ali se ipak nadam da ce netko zalutati na ovaj blog i mozda ostaviti ako nista drugo komentar.

E sad ako su moja uporna nadanja urodila plodom vi ste jedan (a mozda i jedini) (ne)sretnik koji je zalutao na ovaj blog.. A ako ste dosli vec do ovg reda.. E onda vam zahvaljujem na upornosti.. heh

E sad na stranu moja filozofiranja.. Za one koje zanima, ja sam Matea, zivim u blizini Zagreba... Imam dugu plavu kosu, visoka sam malo vise od matar i sumske jagode.. Sad krecem u 2. razred opce gimnazije... Nemam decka.. Ali zato imam jako puno frendova koje jako jako volim i za koje znam da nece ovo procitati jer gotovo nitko od njih nema blog.. Inace ovo je moj negdje 5. blog.. Ajmo reci da su prosli bili vise manje uspjesni pa sam ponekad uspjela skupiti par stotina komentara... Heh... Sto se nadam da cu dostici i na ovom blogu.. Ipak, nije mi toliko vazan broj komentara koliko mi je vazno da je komentar tu i da se u njemu na neki nacin odgovara na moj post. Ili mi netko jednostavno da do znanja da je zalutao ovdje pa cu i ja dolutati na njegov blog..

Odlucila sam napraviti ovaj blog jer mi je bilo dosadno, ljeto je na izmaku snaga, o skoli jos ne zelim razmisljati, a za morem ne zelim zaliti. Vecina frendova je tamo negdje na obali pa se evo ja prepustam virtualnom svijetu.

U slijedecim danima, a najvjerojatnije vec danas planiram malo popuniti boxeve i napisati nesto malo vise o sebi...

Do citanja :)

13:34 - Komentiraj { 28 } - # - On/Off

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.