Sjedim na balkonu. Konačno sam se odljepila od laptopa. U meni se nešto nakupilo. Neki osjećaji. Nešto. Ne znam kako da se riješim toga, pa sam jednostavno odlučila napisati novi post... Ili knjigu, ovisi koliko ću inspiracije imati i kad će me zaboljeti ruka. Uhvatila sam olovku. Odlučila sam sve zapisati na papir. Lakše mi je nego na laptop. Kada vidim te riječi ispisane na papiru, crno na bijelo, mojim švrakopisom čine mi se stvarnije nego na monitoru. Kasnije ću naravno sve prepisati. Da to podijelim s vama. Ovaj post posvećujem, nikome drugome, nego samoj sebi. I nekome tko tako i onako ovo nikada neće pročitati. Možda je i bolje tako. Možda je i bolje da on neke stvari ne sazna. Nešto moram sačuvati i za sebe. Možda je i bolje da on ne vidi koliko mi je zapravo značio. Dok je bio tu.
Otpijam gutljaj kapuchina s čokoladom. Bez šećera .Obožavam to. Moj ritual.. Ogromna šalica svaki dan. Već je mlak.. Stavila sam previše hladnog mlijeka a premalo vode. Ali bez mlijeka mi ne valja... Baš onakav kakav volim... Kremast... Uživam... Prisjećam se svih onih postova koje sam u posljednjih nekoliko dana pročitala. Koliko je njih govorilo o neuzvraćenoj ili davno ugasloj ljubavi?? Mnogo. U koliko sam se samo njih našla. Kao da ih je netko ispisao mojom rukom. Shvaćam koliko je svijet zapravo malen.
Na forumu sam. Točnije podforumu Teens. Idem od teme do teme. Čitam pitanja.. Pitanja koja si i ja postavljam... Čitam odgovore.. Onakve kakvima bi ih i ja napisala.. Shvaćam. Svi smo mi na prvi pogled toliko različiti, no u dubini duše sve nas tište isti problemi, postavljamo si ista pitanja. Koliko samo ima tema o ljubavi. Većinu su ih otvorile cure. Nisam nimalo začuđena. Mi smo osjećajnije. Ili smo barem osjećajnije u javnosti. Tko zna kako je dečkima kad su sami sa sobom. Ne znam.
Gledate li ikada Zaboravljeni slučaj? Obožavam tu seriju. Ja ću pisati o jednom slučaju. Nikad zaboravljenom. Barem ga ja nikada nisam zaboravila.
Na balkonu sam. Puše lagani osvježavajući povjetarac.Otpijam još jedan gutljaj kapuchina. Sad je već hladan. Brat mi donosi kockicu čokolade. Gledam ga. Pruža mi čokoladu. Prisjećam se.
Njegovih očiju boje čokolade. Čokolade koju obožavam. A njega sam obožavala čak i više od čokolade. On je bio moj lijek. A onda je nestao, otišao i ostavio me prisiljenu da se liječim drugim lijekom-čokoladom. Tvornice slatkiša žive na takvima kao što sam ja.
Prisjećam se. Polako sam koračala ulicom u jednoj ruci čvrsto stiščući bratovu šačicu, a drugom teškom mukom gurajući njegov mali biciklić. Na trenutak zastanem da malo predahnem. Kraj mene stoji prijateljica. Po njenom izrazu lica vidim da je daleko od mene. U nekom sasvim drugom svijetu, sa nekom sasvim drugom osobom. Znam koja je to osoba. Osoba koja joj radi društvo samo u mašti. Pitam se gdje se ona sada nalazi. U nekom parkiću gdje sjedi s njim na klupici i promatra zalazak sunca, na nekoj osunčanoj livadi gdje se ljube među proljetnim cvijećem. I ja imam svoj svijet. Paralelan svijet mašte. U kojemu se događa sve što želim.
U to vrijeme, moj se svijet mašte postepeno pretvarao u svijet jave. Nastavljam hodati. Pomislim na sve lijepo što mi se dogodilo u proteklim tjednima. Na stotine njegovih poruka i na tisuće osmijeha koje mi je njima izmamio na lice. Zabrinuta sam. Nismo se čuli gotovo tjedan dana. Grizem se za usnicu. Zar je moguće da je već gotovo? Prije negoli je uopće počelo?? Ne. Uvjeravam se. Nije. Prisjećam se svega što mi je rekao. I opet se smiješim.
Blizu moje zgrade smo. Razmišljam o tome kako ću se sad, kao i svakog drugog dana tih praznika presvući i za koji sat izaći sa prijateljicama. Nasmiješim se. Sretna sam i opuštena. Na trenutak mi je izašao iz glave. Ali samo na trenutak. Iz džepa mi se oglasio mobitel. Poruka. Spuštam bicikl. Kopam po džepu. Mislim na to koliko sam se već puta toga tjedna poveselila da mi je On poslao poruku i koliko sam se puta razočarala. Ovoga se puta ni ne nadam. Vadim mobitel. Vjerojatno mi prijateljica javlja da će ona doći po mene ili mama da će danas kasniti s posla. Izvlačim mobitel. Srce mi u hipu leti u grlo. Otvaram poruku. Od Njega je. Ne mogu vjerovati svojim očima. On mi je posalo poruku!! On me danas navečer zove van!! Prijateljica se već teleportirala u javu, pročitala je poruku preko mog ramena. Obje skačemo i vrištimo od sreće. Prolaznici nas gledaju kao luđakinje. Nije me briga. Sretna sam. Tako sretna. Možda i nikada nisam bila sretnija. Toliko sam čekala tu poruku. Priberem se, povučem brata, bicikl ostavljam prijateljici i brzim korakom idem doma. Pišem poruku, pristajem. O da!! Ulazim u stan. Sva su svijetla pogašena. Nema nikoga. Na stolu pronalazim poruku ispisanu maminim sitnim urednim rukopisom- kod frizera je. Pramenovi. Smetnula sam to s uma. Zovem ju. Dolazi. Hitno. Zovem prijateljice. Vrištim u slušalicu i skačem po krevetu dok moj zaboravljeni brat sjedi u kuhinji i uživa u slatkišima. Mama dolazi za pola sata. Ja sam već spremna. Obrazi mi gore. Kao da imam temperaturu. Izlazim van. Gledam na sat. Prerano je. Imam još pola sata. Idem se malo prošetati. Moram se malo smiriti.
Dolazim na dogovoreno mjesto. Malo mi je bolje. Kasnim samo pokoju minutu. Vidim ga u daljini. Približava mi se brzim koracima. Boja mi se vraća u obraze. Ispričava mi se što kasni, pozdravljamo se i šećemo.. Spontano razgovaramo. O svemu.. Profesorima, školi, braći i sestrama, ljubimcima.. Samo hodamo. Svakih nekoliko trenutaka pogledam ga. Svaki puta kad susretnem te prekrasne oči prođu me trnci. Toliko volim te oči. Toliko sam puta sanjala ovaj trenutak. Smiješi se. Kako obožavam taj smiješak. I dalje hodamo. Kako mi je blizu. Njegova je ruka tako blizu moje. Svaki put kad me dotakne srce mi počne skakati posvuda po tijelu. Euforija. Da. Sretna sam. Presretna. Da bar ova šetnja potraje vječno. Da mogu slušati njegov duboki glas, gledati svoj odraz u tim dubokim smeđim očima i dobiti smiješak upućen samo meni.
Šećemo već više od 2 sata. Bojim se pogledati na sat. Bojim se da ću vidjeti da je već kasno, da se moramo rastati, a meni ni vječnost s njim ne bi bila dovoljna.
Blizu je ponoći. Znam to. Ulice su se ispraznile. Tek ponekad prođe neki zalutali prolaznik ili automobil. Samo nam mjesec pravi društvo. Kao da smo sami na svijetu. I jesmo. Te mi je večeri on bio cijeli svijet. Nisam vidjela ništa osim njega, nisam čula ništa osim njegova glasa, nisam marila za ništa oko nas.. Bila sam tako sretna...
Došlo je vrijeme da krenemo doma. Pita može li me otpratiti doma. Prihvaćam. Još nekoliko minuta s njim. Prolazimo kraj prozora moje sobe. On zastaje. Gleda me. I smiješi se. Pita me može li me nešto pitati. Naravno, odgovaram. „Matea, da li bi ti bila...“.. Ni ne slušam ga. Toliko sam već puta zamišljala ovaj trenutak. Imam već spreman odgovor. Gledam ga i smiješim se. Čekam da dovrši pitanje.
Pitanje koje je zauvijek ostalo nedovršeno. Prekinuo ga je povik. Koji je došao od iza mojih leđa. S balkona na kojemu je stajala moja sestra. „Mama, tata!!!! Brzo dođite!!!“ Vrišti ona. U nemoći gledam kako moji roditelji žurno izlaze na balkon. Trebalo im je nekoliko trenutaka da nas ugledaju. Vidjela sam kako se paralelno licima Njega i mojih roditelja širi crvenilo. Oni su se što su brže mogli nestali s balkona, zajedno sa sestrom koja je i dalje vrištala i upirala prstom u nas. Smeten, pozdravio me i otišao. Osjećala sam kako mi suze naviru u oči.
Pomislila sam koliko se samo toga promijenilo u samo jednom trenutku. Otrčala sam kući, istovremeno ljuta i tužna. Moja se sreća rasplinula kao balon od sapunice.
Nikada se više nije ponovila ona savršena večer. Osim bezbroj puta u mojim mislila. Bezbroj puta kada sam svaku pojedinost pretresala sa prijateljicama. Mojim anđelima bez krila. One su me samo šutke slušale kada je trebalo, grlile me kada sam bila na rubu suza. Možda je On otišao, ali moji su anđeli i dalje uz mene.
Postepeno su zahladili odnosi među nama. Došlo je ljeto tokom kojeg se nismo vidjeli,a zatim i srednja škola. Tu su nam se putevi razišli. Različite škole, različite smjene, različiti svjetovi.
Danas ga rijetko viđam. Neki dan je bio jedan od rijetkih kada sam ga srela. Bio je okružen dečkima, pozdravili smo se, nasmiješili se jedno drugomu i svatko je nastavio svojim putem. No, čak je i nekoliko riječi bilo dovoljno da mi srce ponovno skoči u grlo. Čak i nakon više od godine, na sam zvuk njgova glasa ili na sam pogled na taj osmijeh osjećam se kao i nekad. Ali više nisam sretna nego samo sjetna.
Ne znam kako je njemu bilo, ne znam da li on išta osjeća prema meni. Ne mogu sa sigurnošću ni znati da je ikad gajio neke osjećaje prema meni. Ali ipak. Ovime ga pokušavam spremiti na sigurno, u kutiju, sa naznakom Zatvoreni slučaj i ugurati ga na policu kao što u Zaboravljenom slučaju rade. Ali nekako znam da to ne mogu, ne sada, a možda ni slijedećih nekoliko godina.
To ću moći tek kada odlučim zaboraviti kako sam se osjećala one večeri. Kako sam se voljeno i sretno osjećala. I kad zaboravim one oči boje kestena koje su me tako nježno gledale.
Post je objavljen 27.08.2008. u 18:47 sati.