AvantureDževadaAlihodžića

Da da, evo nas ponovno... Opet počinjemo sa jedanaestim mjesecom, po tko zna koji put u beskrajnom nizu godina i ponovno smo sjetni, ponovno žalimo za propuštenim, ponovno se sjećamo starih prijatelja i neprijatelja, brojevi nekih bivših djevojaka sami dolaze u pamet i tu i tamo poželimo okrenuti taj broj i samo slušati tišinu s druge strane slušalice poput zaljubljenog srednjoškolca. Grad je siv i prljav, hladno je, ljudi se griju jedni uz druge, pričaju o besmislicama i grade životne filozofije koje neće promijeniti naraštaje koji dolaze ali zbog kojih se osjećaju dobro.
I treba tako biti.
Letargija u koju sam zapao samo je odraz onoga što me uhvati svake jeseni...obično u večernjim satima ali tu i tamo i jutro zna iznenaditi svojom banalnom prisutnošću.
Tu je, i ne miče se. Mogu ga samo popljuvati i pustiti da se odvija.
Kao što reče jedan pjesnik: Otvorimo prozore da vidimo koje je stoljeće vani No ono na što on nije mislio je da me apsolutno boli kurac za stoljeća i povijest...prihvaćam život u trosobnom stanu u kojem vrijeme teče svojim tempom.
No možda sam danas samo bezvoljan bez razloga....već dugo se nisam napio i sad kad pomislim žalosno je što o tome uopće razmišljam na takav način...o alkoholu kao sastavnom dijelu mojeg života...i života svih oko mene... Možda prođe danas...i možda prođe sutra...sve u svemu ja možda i ostanem tu, ali ono što me u svemu živcira je ovo 'možda'.
Eh jebiga, gubim se...al eto, tko ima uši neka čuje kako govorahu u jednoj od knjiga koja je obilježila čitavu civilizaciju.
Čitam Goethea i ne mogu se naviknuti na izraz romantizma...kao da sam izgubio sluh za tako nešto...za ideale i uzvišeno deklamatorno izlaganje...nije ni čudo u svijetu Žužula, Severine, Big Brothera, ili Story Super Nova music talentsa...
Zatvaram ovo sa riječima začudo ne ovaj put predsjedničkog kandidata: Što mi preostaje, osim da se rokenrolu vratim sad