AvantureDževadaAlihodžića

Nalazite se u praznom stanu svoje djevojke i možete da se pojebete al neeee......
Zbog nekih svojih principa da ste prekratko skupa cca mjesec dana.....sad je pobjegla misao...da,da,da, i napalite se jako.... ali ništa....iskopčaj iz struje punjač lijenčino....ne ozbiljno moraš iskopčat iz struje punjač jer može eksplodirat.....

Guest author: Blotta

Dok sam čekao tramvaj pade mi pogled na naslovnicu neke tiskovine, novijeg datuma izdanja, barem po mom mišljenju, mislim da se zove Vitalnost & Zdravlje ili takko nešto... Enivej, na naslovnici na desnoj strani negdje po sredini velikim slovima ispisano je Ana Rucner: Vlado me puno ljubi
Pred nekidan, ako ste čitali Jutarnji, mogli ste vidjeti našu 'rvacku Kamenu Šeron kako se kočoperi u svojem, hm, odjelcu, i reakcije na isto odjelce.
A još par dana prije, možda čak i nekoliko mjeseci sjećanje me izdaje, na naslovnici Imperijala kočoperi se Ecclestone uzima Viagru zbog Slavice
Eto, i onda vi naivno mislite da imate probleme. Nije vam jasno da niti jedan problem nije važan, niti toliko esencijalan za bitak ovoga malog naroda koliko problem, ma što problem, ogromna nesreća koja je dovekla do toga da Grdović razibje Ferrari. Ej, jebote, Ferrari... Pa ko da je jeftin.
Tja, a vi mislili da to što se ne možete zaposlit i što nemate para za cigarete i novine svako jutro predstavlja problem velikih razmjera.
Eh, bando naivna.
Tja, i sada kad znate kako svijet funkcionira ostavljam vas i odlazim na Brucošijadu FERa....
Da se vidi kako i ja imam problema... Vezanih uz alkohol, al što ćete... Svakomu njegovo....

Šta ćete, nikada nisam znao kako se točno piše ta idiotska riječ... A kao studiram taj naš lijepi jezik... i da il me je onda sram? Ma možete mislit...
Eto, nakon uvodne digresije da i kažem dvije tri riječi o onome što sam naumio.
Ustanem tu i tamo od računala (ha...koristim hrvatsku riječ buahahaha), popričam s ljudima i vidim, ima ih zadovoljnih, ima onih koji očajavaju, postoje onda oni kojima je zapravo svejedno sve dok se može sjest negdje i pojjist janca ispo peke sa mladon kapulicon, postoje oni koji ni ne primjećuju da se nešto oko njih zbiva... sve u svemu postoji gorda ljudi različitih u vanjštini (mada u srži istih) i čitava ta gomila luta ulicama, sjedi u birtijama i kafanama, priča iste priče o neuspjehu, veoma rijetko o uspjehu, pričaju o svojim sinovima, kćerkama, fakultetu, poslu, prijateljima, ljubavima prošlim sadašnjim i budućim...i ta konverzacija je zapravo ono što čini ovaj svijet.
Nije to ni monetarna politika, niti su to tegobni radovi u polju ili u tvornici, nisu to ni umjetnička preseravanja po novinama, webu, televiziji na književnim događajima, i happeninzima brojne vrste.
Samo puka konverzacija i male radosti koje proizlaze iz nje... Jašta neg je teško samo s konverzacijom živjet i kruh u usta stavljat il na stol donosit... no problem nastaje onda kada to donošenje kruha postane sve...
A mnoštvo je takvih kod nas danas... i nisu oni tome krivi...
Jer jebiga ljudi, gledajte, neki preživljavaju pad sa šestog kata na zahrđalu ogradu pri čemu im ova probija lijevo plućno krila i solmi šest rebara... a neki traže Isusa u Pragu ili Kambodži...

Jeste li ikada razmišljali o smrti....al' ono pravo razmišljali što bi rekli bosanci... vjerujem da jeste, kao što su i svi. Vjerojatno ste u svom tom razmišljanju i došli do banalnosti samog koncepta, samog prestanka egzistencije koju smrt podrazumijeva.
Neshvatljiva neka stvar.
Poput sna za kojim su svi luđaci ovog svijeta težili.
Ne razumijem harakiri... ne razumijem kamikaze...ne razumijem onog manijaka kojem sam zaboravio ime, onoga rimljanina što je držao ruku u vatri da bi pokazao što? nadmoć? čiju? svoju? rimsku? ničiju?
Ili samo da bi pokazao posvemašnju glupost.
Toliko je glupih smrti, onih u stilu "čistio ženu ubio pušku" ili kako već idu ti naslovi, a niti jedna jedina koja bi se mogla opravdati ili etiketirati kao smislena.
Pa čak ni Pallachova smrt sezdeset i neke u Pragu, ili Cobaineova (da izjednačavam ih...smrt je uvijek i svugdje, u svako doba ista) na kraju nije polučila ništa osim njihovih imena naškrabanih u raznoraznim knjigama.
A pokreti koji su nastali zbog njih raspršili su se u vjetru.
Isusova smrt donijela nam je hrpu problema, a toliko malo rješenja (barem na onom nekom globalnom planu, o individualnim planovima ovdje ne pričam) i sad, kada je sve rečeno...kako ikada mogu gledati na smrt očima idealnog ratnika ili čega već ne...
Nekoga tko smrt prigrljava kao nešto sveto... nešto čemu se treba težiti...
Da li je ovo samo hedonizam ili svojevrstan strah od smrti ostaje da se prosudi? Ali, ko što netko jednom reče...bez straha od smrti ne bi bilo ni umjetnosti...

Izgovara te riječi Wilhelm Meister na kraju svojih godina učenja. Unutar šireg konteksta odnose se one na ideju pronalaska jedne jedine osobe kojom možemo ispuniti život...u sve vijeke vjekova...Amen...
Mnogo se toga promijenilo od Goetheova vremena... Koncepti koji su nekada bili toliko cijenjeni danas nailaze na brojne dekonstrukcije i redefinicije, ljubav, brak, pa i samo društvo više nemaju onu jednoznačnu dimenziju kakvu su imali nekada...ili kakva nam je nekada bila prezentirana.
Da li je moguće u ovo vrijeme postmoderne ili čega već ne zapravo, ali zaista realno, pomišljati na postojanje srodne duše? Nakon svih radova Huellbequa, Duras, Nin, Sontag, Millera ili bilo kojega od brojnih autora što danas ne toliko nehotice rade u emocionalno intelektualnom svijetu.
Da li nam je romantistička koncepcija postala toliko strana ili smo se mi jednostavno svojevrsnim razvojem povijesti otuđiil od takvog poimanja.
Jako je teško danas pobliže definirati vezu i sve ono što bi ona trebala (ili ne) sadržavati...brak je posato samo ekonomska institucija (kao što je doduše uvijek i bio) i pitamo se da li je to u ikojem segmentu loše ili smo jednostavno prinuđeni da živimo u svijetu u kojem stvari stoje tako kako stoje.
Zaista me zanima postoji li danas netko tko bi bio spreman zamijeniti kraljevstvo za nešto tako imaginarno kao što je ljubav...

Da da, evo nas ponovno... Opet počinjemo sa jedanaestim mjesecom, po tko zna koji put u beskrajnom nizu godina i ponovno smo sjetni, ponovno žalimo za propuštenim, ponovno se sjećamo starih prijatelja i neprijatelja, brojevi nekih bivših djevojaka sami dolaze u pamet i tu i tamo poželimo okrenuti taj broj i samo slušati tišinu s druge strane slušalice poput zaljubljenog srednjoškolca. Grad je siv i prljav, hladno je, ljudi se griju jedni uz druge, pričaju o besmislicama i grade životne filozofije koje neće promijeniti naraštaje koji dolaze ali zbog kojih se osjećaju dobro.
I treba tako biti.
Letargija u koju sam zapao samo je odraz onoga što me uhvati svake jeseni...obično u večernjim satima ali tu i tamo i jutro zna iznenaditi svojom banalnom prisutnošću.
Tu je, i ne miče se. Mogu ga samo popljuvati i pustiti da se odvija.
Kao što reče jedan pjesnik: Otvorimo prozore da vidimo koje je stoljeće vani No ono na što on nije mislio je da me apsolutno boli kurac za stoljeća i povijest...prihvaćam život u trosobnom stanu u kojem vrijeme teče svojim tempom.
No možda sam danas samo bezvoljan bez razloga....već dugo se nisam napio i sad kad pomislim žalosno je što o tome uopće razmišljam na takav način...o alkoholu kao sastavnom dijelu mojeg života...i života svih oko mene... Možda prođe danas...i možda prođe sutra...sve u svemu ja možda i ostanem tu, ali ono što me u svemu živcira je ovo 'možda'.
Eh jebiga, gubim se...al eto, tko ima uši neka čuje kako govorahu u jednoj od knjiga koja je obilježila čitavu civilizaciju.
Čitam Goethea i ne mogu se naviknuti na izraz romantizma...kao da sam izgubio sluh za tako nešto...za ideale i uzvišeno deklamatorno izlaganje...nije ni čudo u svijetu Žužula, Severine, Big Brothera, ili Story Super Nova music talentsa...
Zatvaram ovo sa riječima začudo ne ovaj put predsjedničkog kandidata: Što mi preostaje, osim da se rokenrolu vratim sad

... mimoišlo....(...)
Svi smo doživjeli ogromni boom, gotovo povratak Novog vala na scenu prošle godine. Godine kada se slavila dvadeset i peta obljetnica postanka nečega što je promijenilo u korijenu čitavo poimanje glazbe na ovim prostorima. No, bejzikli postavljam sebi pitanje koliko nam je potrebno to danas. Možda samo kao nostalgično sjećanje na vremena prošla divna i sjajna. No brojni "Pozdravi Azri" ili tribute EKVu pokazuju da je gomila mladih i danas zaluđena istim pokretom. Postavlja se pitanje zbog čega? Da li je zaista glazba osamdesetih bila toliko kvalitetnija od ove danas ili je stvar u svojevrsnom žaljenju što nismo bili prisutni u vremenima "lakog alkohola i seksa" što Popović jednom napisa. Zapravo ne znam zašto to sada spominjm ali eto, trenutno mi se vrzma po glavi.
Kao da nismo spremni stvarati vlastite generacijske heroje ili što već, već smo neposredno primorani živjeti u prošlosti i opijati se do iznemoglosti slijedeći korake naših junaka ulice.....