četvrtak, 03.03.2011.
Surovo jutro
Budan,a sanjam o nekom drugom životu. Sanjam i maštam o nekim lijepim stvarima koje bi volio da se dogode. Još uvijek me muči taj malo zahladnjeli odnos i misli me tjeraju da sanjam o nečem drugom. Negdje daleko od svih i svega, neki novi život o kojem sam davno maštao. Oduvijek sam želio otići daleko od svega što znam. Makar živio i kao siromah barem bih bio bogat duhom. Tako sam mašto o dalekom svijetu i svjetlima velikih gradova, kako ostavljam sve iza sebe i kako će to u nekom probuditi emocije i da će taj netko poželjeti da mu se vratim. Netko tko će me jako trebati i kome će biti žao što me je pustio i nije shvatio koliko vrijedim.
Ali sve to je prekinula ona, kapetanica moga srca i ostao sam čvrsto na zemlji. Ostao sam tu i pomislio ona je ta i vrijedi čak i snove ostaviti iza sebe zbog nekog tko te voli iskreno i svim srcem. Međutim, sada u zadnje vrijeme bojim se da se ona više tako ne osjeća i da će se sve između nas ohladiti. Osjetim da me više ne gleda onim očima kojima me je gledala na početku. To me kida i osjećam se kao brodić usred oluje na otvorenom oceanu. Vrtim se u krug i ne znam kojim putem krenuti da bi došao na sigurno. Valovi me zapljuskuju i udaraju svom silinom, a ja pokušavam preživjeti i ne želim potonuti na dno oceana. Jer tamo na dnu sve je hladno i tako spokojno da se ledi krv u žilama kad shvatiš da ćeš dolje ostati zaboravljen i da te više nitko neće vidjeti. Možda ćeš nekoga podsjećati na nešto i da si nekada bio tu u luci. Da si toliko puta išao na putovanja i izmjenjivao doživljaje s ostalim brodovima,ali da si se vratio. Ponekad su te priče bile divne i ostavljale bez daha,ali bile su samo kap u moru onih ružnih stvari. Jer toliko je situacija u kojima smo se našli, gdje smo bili izgubljeni i u strahu da smo i zaboravili na lijepe i sunčane dane. Toliko puta smo se bojali i drhtali na vjetru da izgledamo tako staro i dotrajalo. A naši kapetani i dalje naš voze po otvorenom moru i lome valove u nadi da bi na drugoj strani pronašli nešto što imaju u svojoj luci. Jer kad ostare i oni, shvate da im je vrijeme uzalud prošlo i da su se razočarali u dalekom svijetu pa sjednu i plaču na obali svoje luke jer im je žao što nisu vidjeli da su u svojoj luci bili tako sretni i da im nije ništa falilo. Tražili su nešto što ni sami nisu znali opisati i onda su shvatili da im je to cijelo vrijeme bilo pod nosom i da su izgubili i vrijeme i sreću,a najtužnije od svega toliko su izlomili brodić da on jedva pluta u lučici. More i vrijeme su ga izjeli sa svih strana,slomili su mu duh i oboje tužni i izgubljeni u vremenu žale svako ono jutro kad su se otisnuli iz luke i ostavljali sve ono lijepo iza sebe. Ostalo je još samo da ih vrijeme izbriše, vjetar raznese njihove ostatke i sve što ostaje bit će prazna mjesta na kojima su nekad stajali... 
