subota, 12.03.2011.
Gdje sam ti ja ?
Pogledam nekad fejs i vidim kako neke cure svoje dečke onak stavljaju na fejs, kao da se žele pohvaliti njima. Žele pokazati da su im potrebni, posebno u nekim trenucima u životu. Vidim da im je stalo do toga da se vidi da imaju nekoga pored sebe. A onda pogledam nas dvoje i što vidim!? U zadnje vrijeme nekako me nema u prvom planu. Mičeš srca kojima ti pokazujem ljubav i želim da svi vide, a tebi kao da smeta to. Na profilu samo tvoja slika,mene nema i mislim da me još dugo i neće biti. A to boli i onda shvaćaš da si zapostavljen i da se netko oko tebe baš i ne trudi onako kako bi trebao. Još mi neki dan kažeš da si prije bila luda,mislim valjda zamnom,a da sad više nisi. Što to znači da više nisam toliko bitan u tvom životu. Žao mi je kad vidim kako se neke cure trude oko svojih dečki,a ti si oko mene prestala. Jel shvaćaš da mi treba ta pažnja da bi bio sretan,zašto me odbacuješ na neki način i dopuštaš da se među nas uvuče praznina i tišina. Bojim se da će jednom ova ljubav samo nestati u tami,nećemo znati da smo izgubili nešto predivno. Ali znaj da ako se to dogodi da ćeš krivac biti ti jer ti polako posustaješ i gušiš ovu ljubav svojim ponašanjem. Pokušavam ti toliko puta pokazati i prigovoriti da bi shvatila što radiš, ali ti ne vidiš to. Oprosti mi, ali bojim se da ćeš ugasiti ovaj žar i mislim da ćemo nestati kao prašina koju će otpuhati vjetar.
četvrtak, 03.03.2011.
Surovo jutro
Budan,a sanjam o nekom drugom životu. Sanjam i maštam o nekim lijepim stvarima koje bi volio da se dogode. Još uvijek me muči taj malo zahladnjeli odnos i misli me tjeraju da sanjam o nečem drugom. Negdje daleko od svih i svega, neki novi život o kojem sam davno maštao. Oduvijek sam želio otići daleko od svega što znam. Makar živio i kao siromah barem bih bio bogat duhom. Tako sam mašto o dalekom svijetu i svjetlima velikih gradova, kako ostavljam sve iza sebe i kako će to u nekom probuditi emocije i da će taj netko poželjeti da mu se vratim. Netko tko će me jako trebati i kome će biti žao što me je pustio i nije shvatio koliko vrijedim.
Ali sve to je prekinula ona, kapetanica moga srca i ostao sam čvrsto na zemlji. Ostao sam tu i pomislio ona je ta i vrijedi čak i snove ostaviti iza sebe zbog nekog tko te voli iskreno i svim srcem. Međutim, sada u zadnje vrijeme bojim se da se ona više tako ne osjeća i da će se sve između nas ohladiti. Osjetim da me više ne gleda onim očima kojima me je gledala na početku. To me kida i osjećam se kao brodić usred oluje na otvorenom oceanu. Vrtim se u krug i ne znam kojim putem krenuti da bi došao na sigurno. Valovi me zapljuskuju i udaraju svom silinom, a ja pokušavam preživjeti i ne želim potonuti na dno oceana. Jer tamo na dnu sve je hladno i tako spokojno da se ledi krv u žilama kad shvatiš da ćeš dolje ostati zaboravljen i da te više nitko neće vidjeti. Možda ćeš nekoga podsjećati na nešto i da si nekada bio tu u luci. Da si toliko puta išao na putovanja i izmjenjivao doživljaje s ostalim brodovima,ali da si se vratio. Ponekad su te priče bile divne i ostavljale bez daha,ali bile su samo kap u moru onih ružnih stvari. Jer toliko je situacija u kojima smo se našli, gdje smo bili izgubljeni i u strahu da smo i zaboravili na lijepe i sunčane dane. Toliko puta smo se bojali i drhtali na vjetru da izgledamo tako staro i dotrajalo. A naši kapetani i dalje naš voze po otvorenom moru i lome valove u nadi da bi na drugoj strani pronašli nešto što imaju u svojoj luci. Jer kad ostare i oni, shvate da im je vrijeme uzalud prošlo i da su se razočarali u dalekom svijetu pa sjednu i plaču na obali svoje luke jer im je žao što nisu vidjeli da su u svojoj luci bili tako sretni i da im nije ništa falilo. Tražili su nešto što ni sami nisu znali opisati i onda su shvatili da im je to cijelo vrijeme bilo pod nosom i da su izgubili i vrijeme i sreću,a najtužnije od svega toliko su izlomili brodić da on jedva pluta u lučici. More i vrijeme su ga izjeli sa svih strana,slomili su mu duh i oboje tužni i izgubljeni u vremenu žale svako ono jutro kad su se otisnuli iz luke i ostavljali sve ono lijepo iza sebe. Ostalo je još samo da ih vrijeme izbriše, vjetar raznese njihove ostatke i sve što ostaje bit će prazna mjesta na kojima su nekad stajali... 
