Ne znam kakve su vama najdraže čestitke, a meni su one na kojoj su djeca.
Dakle fotka djeteta i tekst.
Ove godine sam dobila tri takve i raspametila se.
Svatko dobije neki dar u tom životu, a ja sam dobila čistu i najčišću ljubav prema Djetetu.

Divljenje prema toj djeci nije bilo reda radi (ono djeca ko djeca) nego mi se srce baš ugrijalo.
Uzavrilo!
Šteta je što fotke ne mogu dijeliti da vam pokažem kako su divni.

Umjesto toga ostavljam sliku kolača koje je radio nećak.



On je sad već veliki dječak. Mater ga je odgojila da bude pristojan i da nije divljak. To mu nije na ćaću, mog brata, to je majčina škola.

Uvijek prihvati maženje. Stišće se i uz mene i uz baku i seki se da gnjaviti.
Iskreno se nadam kako će ostati takav. Dečki, a i cure u nekom trenutku polude pa se prave veliki i ne daju se zagrliti.
Ovaj izgleda pametniji od toga.
Čini se kako intuitivno razumije onu staru: umiljato janje dvije majke siše! :))

Stara je na odlasku. Ne znam kakva vam je bila, meni je bila naporna.
Teška.
Prevladala sam mnoge teškoće, uspješno izvojevala mnoge bitke.
Osjećam se kao da sam bila u ratu pa se spremam doma.
Ove godine nisam pisala pismo Djedu Mrazu, ali u '25. si prije svega želim mir i zdravlje.

Želim da se sve uspori.
Želim uživati u trenucima koji donosi život, ne želim raditi četiri stvari istovremeno.
Želim guštati život. :)
Sada ga i znam guštati.

Ne znam što si vi želite, ali nek vam se ostvari!