The Last Broadcast

Karakondžula na poso kad krene

Karakondzula kakva jesam ne želim čut zalopojke, tugopoljke, naricopoljke te ostale poljke dok se penjem od stana do radnog mjesta. Nemoj me davit sa voli me-ne voli forama. Mani me se sa otišo si, počupo obrve nisi. Treba mi nešto što će me ushitno uzdić sa razine na megarazinu. Da se podignem do Pantitjevih, ako već ne Šojitjevih, nebeskih razina, radeći u državno preduzetje. Da kad me takovo javno preduzetje proguta sa vlastitim raljama da barem odem ko gospodski bubreg u (s)loju.

Trebaju mi marševi, koračnice, vojničke pjesme čestitki i pozdrava, pjesme o tvornicama, čeliku, brodogradnji, socijalizmu, kovhozima, sovhozima. Pa obično marš do rabotničke giljotine (odnosno, radne stolice na radnom mjestu) započnem Vladinim la-la-la-laaaaaaaaa pa me veselo zapjevkivanje o dražima socijalističkih fabrika podigne kao pticu u letu iznad slobodnotržišnog kapitalističkog poredka koji trenutno super funkcionalno funkcionira.

Dean i kobasičice mi dođu ušesima ko sanitetski partizanski melem na ranu. Svako objašnjenje je suvisno. Naslov pjesme tada mentalno upućujem svima i strijeljam sve po redu koji su mi se ikad natandrčili na kurje oko. Poslu prigodna pjesma.

Pa me pripremi do francuskog repa. Bez soli na repu. I Francuzi mogu repovat. Nemojmo potcjenjivati francuski rep kao autohtonu kulturnu instituciju. Iako učih vrancuski ima jedno 6 godina i dalje ne kužim o čemu se repuje osim nekim prijedlozima. Prilozima. Te ostalim –zima. Sad se već polako počinjem penjati uzbrdno trbuhom za brdom.

A na vrh brda Slađana mrda ravno u rebar. I Miki, ajde de, ako baš mora. Miki mi pokaže da takvih kao on više ne proizvode I da je svijet otišo u žabokrečinu. Miki sa mišićima, ne daj se slabićima! Pa postanem ljubomorna na Slađu. Nije mi jasno kako spandex nije postao zaštićena vrsta. Spandex u Vartex! A Olivia Newton-John neka se ukiseli za zimnicu i onda pojede sa sarmom od muke, Slađana za instruktoricu aerobika!

Kad se brdo već malko počinje ravnati, a ovdjespominjana počne lipsat i bulaznit naćule se uši na The Libertines. Prividno ti se počinje priviđati da si pobijedio zmaja, da će te ukrasiti ordenom hrabrosti i da će ti sad odmah ponudit najljepšu princezu u kraljevstvu (umjesto da polako domičeš - ako možeš odmicat možeš i domicat - državnoj sivoeminentnoj ustanovi u kojem je grijeh ako imaš tapecirung koji je krive nijanse korporativne svjetlo plave boje).

Na kraju samo odvrtim neodovljivo neo-hipi veselu Feist. Te zamislim kako radim pirotehniku svuda naokolo. U stvarnosti jedina pirotehnika jeste ona moja u glavi jer živjeti se mora, para ne pada s neba, iako bi prema svim fizikalno-društvenim zakonima bome trebala. I prije nego bude kraj nađem se već na porti sa ćelavim portirom kojeg veselo pozdravljam, sjedam u i za sistem, te započinjem lamatat po životnim klavirskim tipkama (bravo za ovaj majstorski završetak).