Toma Alen Čekajući
Bio Tomo u našemu gradu,
Pjevo, sviro i diro si bradu.
Ovim nedostižnim stihovima opisujem uvod u superodraslu recenziju Tominog koncerta u glavnome gradu jedine i premile Škocke gdje je tamo neki Tomo bio došo, pjevo, malko prebiro po klavirotipkama, klanjo se. Kako došo, tako ošo. Hodočašće se završilo, ostale su oči pune suza, srce puno sreće i vječna nada da ćemo se opet negdje sresti. Tokom Lucinda/Ain’t Going Down the Well ne mogu vjerovat raznoraznim vlastim čulima poput ušesa i očesa. Tokom Tom Traubert’s Blues osjecam da mi se vizuelna čula poprilično navodnjavaju. Usred Way Down in the Hole štipam se u čudu za raznorazne samo moje i ekskluzivno vlastite ekstremitete te preostalim postotkom očnog vida škicam dvoje mu sinova što je uveo na pozornicu da sviraju. U skoro dva i nešto kusur sata nisam se usudila ni trepnut okom da slučajno ne propustim ni jedan majstorov pokret, a bome ni jedan potez. Od klošarskoskitničkogvaudevillskog energetičnog mlataranja nogom prašnjavim podijem (mogla sam mu ja obrisat prašinu da je htio), preko proto-Miodrag-Krivokapićevsog ‘ja sam mačak pod šljaštećim šljemom’ tokom Eyeball Kid, do klavira i gle, mama, opet sam barska mušica te ćaskanja sa publikom o gutanju punoglavaca koji se poslije pretvore u žabetine u vlastitom trbuhu, optičke instrumente u glavi svela sam na smrznutih minus 20 da ne propustim ni jedan jedini dašak majstorovog daha. Jerbo kako je krenulo prije ću mrijestit se i mrijet nego ga opet vidit kako se majstorski kočoperi i dadne djevojkama plus mladićima u publici da zdušno, zborski i borbeno otpjevaju Innocent When You Dream. Iako, vjerujem da kad je u civilnom izdanju Tomo cijepa drva, kupuje lož-ulje, stoji na semaforu kad je crveno i ima problema sa dioptrijom kad treba pročitat burzovno izviješće u dnevnim novinama, kao i svi mi obično-neobični smrtnici. Ali iluziju koju pruža scenska uloga koju igra na pozornici teško da itko može nadmašit. Možda Taško Načić, ali on je trenutno mrtav.
Tomo, volimo te, dođi nam opet, dođi na moj blog, kizza, cmok, medeki, ružice, balončići, srčeka, cvećke.
Još 28 dana do Arizone i Novog Meksika. Bruse se Gram i Chuck za raspalit pa da izigravam odmetnika novog pješčanoprašnjavog kova. Ali prvo valja posmotrit Henryja i njegov torzo. Pardon, govornu riječ.
|