The Last Broadcast

Godina se ne boji onaj koji je star

Uvijek u ovo doba, što se više približavam danu kada se obilježava da sam nešto kao rođena ili štaliveć zaroji mi se roj pčela u obliku misli u neuromoždani sustav te me počne zadirkivat. Pa se tako naroji sijaset egzistencijalnih pitanja poput: gdje sam, gramatičkonominativnopadežni tko/što sam, što je život (ako zaključim da je feferon onda znam da je vrijeme da se na neko vrijeme – jel’ smijem tako liberalno spominjat riječ vrijeme kao takvu? - okanim Borisa Brecelja), kuda ovo vodi (kuda idu divlje svinje i te fore), jesmo li sami na ovome planetu, tko je ubio J. R.-a, vrijeme li je da opet pustim dugu kosu, zašto ni dan danas ne znam promijeniti gumu na autu (teoretski znam, ali sam preženskog kova i nikako ne mogu muškosnažno odvrnut vijkomatice), kako sjest na stolicu, a da ne počneš kukat kako te bole sve kosti i podkosti, kako ispravno promijeniti pregorjeli osigurač, je li jedan plus jedan još uvijek dva. Pitanja i podkategorija je tu još mnogo više, ali otprilike to je srž, bit, ono glavno nešto što mi se ciklički vraća svakog kraja ljeta, a prije nego shvatim da već debelo tutnjim u područje srednjegodinjstva (ne moš’ čak ni reć lude srednje godine). Za držat se za gelendere sam još uvijek tata-mata (taj talent naučih prošle godine), tu nema razgovora.

Jedna skica za starenje (mladi moji, dobro upamtite ovo jer će vas sve to strefit, samo kasnije nego mene): dobrani znak natprirodnog (za razliku od neprirodnog i prirodnog) starenja jeste kada vam na poso dodje mladi dječko školarac-praktikant od brat-bratu 15-16 godina. Onda shvatite da mu možete spokojne duše bit majka (i to ne tinejdž-majka koja je još uvijek u srednjoj školi). Da sam mu zasigurno izgledala (pri tom ne mislim samo fizički) ko neka baba stara otprilike 45677 godina. Svjetlosnih. Što i ne bi bilo toliko loše da nisam to i pokazala svojim vlastitim djelima. To jest, djelom, jednina. Pa mu reko’: aj mi ti to sinko fino uslikaj (neke štajaznam tamo crteže) i to fino sve stavi da bude u gro-planu, pa stavi na onaj tulipan simbol (jer jebogaja, štajaznam kako se to zove, tako su me naučili). A vidiš kako je malom obrva zatitrala ko žica na elektricitetu (ovo znanstveno-fizikalno nema smisla, no uklapa se u općenitu koncepciju titranja kao autorske slobode). “Aha, da, na MAKRO.” Pa da. Makro. Naravno. Jebote makro, mislim si, štajaznam da je to makro, pa fino je nacrtan tulipan i to je za mene tulipan i kvit. Neće tamo mene neki mali učit pravilnome, ja sam naučila krivo i čiča-miča gotova priča.

A da ne govorim (ali ipak ću) o tome što do neki dan pojma imala nisam što su/je to EMO, a da nije Tvornica emajla iz Celja. Te imam naviku mlataranja kažiprstom po zraku u znak odobravajućeg neodobravanja kad čujem šta je dan-danas moderno za mlade. Nedavno reko' kolezi: dedera da posudim diktafon (jer na poslu radim i povijesno-oralne projekte). Horor u njegovom odgovoru bio je čisti brušeni kristal: ahem, većina ljudi danas koristi mini disc recorder Onda saznah da je najnovije nešto digitalno, pitaj boga šta, valjda me htio poštedit prenaglog uvođenja u suvremenu tehnologiju 20. stoljeća (a kamoli 21.). Što i ne bi bilo tako loše da ne radim na kustosijadi tehnološkog odjeljka.

Ovakoviji ispadi starizma sigurno su znakovlje da polako potpisujem kapitulaciju pod gerijatrijsku bandu. Što nije toliko ni loše. Sad legitimno mogu reći nešto tipa “U moje vrijeme to nismo imali/bilo je drugačije/imali smo longplejke/kazete/vokmene/diktafone/Super s grožđicama, lješnjakom i rizom (Super sendvič!)” (ove Kandit-Osijek reklame će se sjećat ostarjeli somovi i kečige poput mene). Te ne osjećati nikakvu sramotu nego samo ponos. Ponos godina koje vrše najezdu. Pa da me zajezdu u jezdu. Ipak, još uvijek ne mogu iščupat kliještima iz sebe loš glam metal. Ne mogu se odlučit da li su bolji Poison ili Warrant. Pomozite kolezi u đavoljoj nevolji!