The Last Broadcast

Pristojno pri stojadinu stojim, a u duši ovce brojim

Dobro sam!

Kako je ovo fantastična rečenica! Baš je mega, gala i sve tako nešto. A pošto je od fantazije bolja još samo superfantazija, onda ću je okarakterizirat kao takvu i povući prijašnju tvrdnju. Koja sad samim time automatski postaje negacija. Ajme, kakav bi ja logičar-guru-saibaba-filozof-fizalof bila! Sva sreća da nisam. Inače bi svijet morao strijepit i kupat se u znoju svome od straha i trepeta i tapeta lošeg dezena.

Primjer prvi: danas se toliko rasturih kartonskim rubom i snagom lijeve ruke u nos da, ne da vidjeh zvijezde i sazvježđe, nego i paralelne galaksije, susjedne crne rupe, međeđe putove i sve tako nešto astronomsko. Toliko da u prvi mah pomislih da sam aterirala na neko travnato bojno polje negdje daleko, u zemlji sreće, baklave, sunca i ljubavi. A kad tamo... U hangaru bez prozora, telefona, sata. Pošto nisam htjela ispast beba i zaplakat, sve što uspijeh promrsit kroza škrgutave zube sa novim novcatim plombama bijaše Dobro sam! Ono, nema panike, ništa nije, samo si skoro izbih hrskavicu dišnog organa koji mi je jedini na svijetu, ali ne berite brigu, super mi je, boli me, ali gle kako sam jaka i velika, mogla bi golom rukom mamutima (da još kojim slučajem obitavaju u sklopu današnje faune) trgati sablje sa njihovih surli.

Slučaj drugi: izlazeći iz kolegičinog auta (nje stojadin, ipak) u petak vlastoručno si smrmosih, odnosno, sameljoh lijevo vlastito koljeno u želji da što prije izađem (sad imam dvije modrice promjera centimetar i po' prelijepe ljubičastosmeđe nijanse). Ne da sam htjela vriskat, nego arlakukat. Ne da sam vidjela čitavu astronomiju beskonačnog svijeta i nebesa božjih ovovjekovnih. Ne da sam htjela zubima uhvatit auto i prevrnut ga na bok i zapalit kerozinom (te onda zabit crnu zastavu sa dezenom lubanje i kosti) u najboljoj maniri delikventne ovozemaljske mladeži... Sve to, a i mnogo više od toga htjedoh napraviti ja. Umjesto toga grohotnim glasom trbuhoprozborih Dobro mi je! Da, dobro, superfragilistično, ko da sam antilopa koja lakim korakom skakuće prerijom nakon sto je primijetila da se tigar udavio u rijeci.

A sad si sipajte malo sode bikarbone u čašu ljubavi.