The Last Broadcast

Kriminalac kapitalac

Dobar sam građanin. Poslušan. Zakone lomim i kršim skoro pa nikad (više lomim kristal i ostalo staklovinje ili mene lome interno). Kad ugledam uniformirano lice odmah padam na koljena, priznajem sve, pa i najgore grijehe (recimo, kako sam par puta zalijepila žvakaću gumu ispod klupe u srednjoj školi) i uz jecajuće povike nikad više! tražim iskupljenje i izvabljenje od pakosti i zla.

Ali desio se preobrat biblijskih razmjera koji bi sravnio sa zemljom i one manje nervozne, uključujući i okorjele kriminalce, a kamoli mene. U tri dana popih, zaradih, nakalemih sebi na pleća čak dvije parkirne kazne. Ne znam je li to prekršaj, valjda jeste, ali i od same pomisli na riječ prekršaj ušlogiram se ne-malo. A u glavi mi se već namata filmska montaža kako mi lisičetinama krše rahitične mi zglobovite koske na ručicama nejakim i odvode pred ljutitog sudiju. Koji ima nehrđajuću čekićetinu/čekićurinu kojom će me skršit u paramparčad. I dakudaće, gromovitim glasom arlauče nadamnom grmljajući (kao, govori, a kao da grmi i sijeva i svi sveci se razjarili, a sveti Ilija kočijom pravi nered - kao maloj govorili bi mi da kad grmi i sijeva, to sveti Ilija kočijom rilja po nebesima) o raspadu civiliziacije kao takve.

A mene sramota da ne može bit golemija. Mogu li se kirurški izvadit skrupuli? Može i plastična kirurgija i sve.

Zaljubih se u ovu pjesmu šesnu. Jer sam mimoza i kriminalac u jednom. Odoh platit kazne (množina, dakle, vidi se da me tanka crta dijeli od slobode do zatvorske ćelije). Možda im još i zahvalim što su me oglobili.