The Last Broadcast

Još jučer samo na filmu, a sada i u vašoj glavi

[Ukraden naslov od njega. Oduvijek me fascinirala ona ljubičasta žena nježno oslonjena na njegovo rame.] Odnosno, na glavi. To jest, kosi. Koja je na glavi. Kosi, koju bi'-ne bi' šišala. Pa sad bi'. Pa opet ne bi'. Ovim odlučnim stavom samo utvrđujem gradivo kako nema odlučnijih bića od onih ženskih, pogotovo onih koje se na o(d)luke odlikuju ho-ruk stavom. Zato su radne omladinske akcije i bile valjda takav uspjeh.

I sad, ja bih da me ošišaju. Da mi skinu moj ponos i diku. Moje ono po čemu me pamte generacije. Znaš onu malu sa onom kosom? Džaba mi osobne karte i ini identifikacijski dokumenti. Samo zamahnem u lijevo-desno kosom svojom divnom (usput si napravivši i priklještenje vratne kičme, jer ipak, godine su tu u pitanju, kalcij se rastapa, osteoporoza vreba). Još kad si prije koji dan isprebrojah sijede koje su se namnožile poput glista na kiši, i to samo na desnoj strani (pametna lijeva polutka još odolijeva) smrklo mi se dobrano ispred očnih kapaka.

Sa frizerajem imam podosta istraumatizirana iskustva. Čine me nervoznom. Dvoje me tako iskasapilo da me poslije vlastiti ćaća nije prepoznao na željezničkoj stanici. Onoj pripizdinskoj. Na kojoj uvijek izađosmo samo nas dvoje-troje. Jedna me natapirala u božju mater. A četvrta raščeprkala kao kokoška blato.

Jasno, sada me strah otić na svojevoljno čeprkanje. Bojim se da ću kao Samson izgubit svoju magičnu moć. Da ću se morat partizanski skrivat po šumama, gorama i dolinama. Kamuflirat sa raznoraznim šeširima, perikama, zečjim krznom i peradarskim perjem. Jebo čovjek izraz da sa čerečenjem kose figurativno ispireš svo ono zlo što te snašlo u ovijeh par(ijeh) godina (iako, ne bi mi falilo da se ovakva bapska priča obistini i da mi sa kratkom kosom počnu cvjetati najmirisnije ruže ovog planeta). Ali taština mi ne da mira, po žicama mi prebira i servira.

Jer neće kmet samo jednu njivu nego odmah njih pet-šest. Pa tako neću sad da me ošišaju 'nako, reda radi, nego 'oću superduper kratko. Dapače, inzistiram. Usmrtit ću Xiolu renesansu u čas posla. Iako imam glavurdu kao nestabilizirani krumpirov gomolj. Uši strše. A neću više moć ni muljat i skrivat se pod lelujavim velom kad mi se ne da nekog srest (ups, pa nisam vas uopće vidila neće više palit kod 'nake frizure).

Dakle, da skratim: kupujem hrabrost. Odnosno, muda. U obzir dolaze i ona polovna, sa iskustvom. Plaćam gotovinom. Stranom valutom. Popust poželjan, ali može i bez.