The Last Broadcast

Dalmatinsko br(b)ljanje

Jedna povelika Dalmatinčina, to sam ja, a da nisam ni znala da jesam. Ne moš’ ti negirat genetski materijal. Uprtile se majka i ja u Dalmaciju, pa još Zagoru. Onu Zagoru Perković-Thompsonovsku. Kud ćeš bolje?!

Već od Karlovca nadalje majka je padala u afan kad god bi vidjela kakav kamen. Ja sam samo mehanički kimala glavom i mhmkala, koncentrirajući se na brzu vožnju od 180 km/h plus, san svakog čovjeka rvackog. U pauzama između kamenjarskog pejzaža i bure vrijeme smo ćerdale pogađanjem riječi dalmatinskog porijekla. Jel’ znaš šta je oškoprc? Erm… Ne. Jel’ znaš šta je drčina? Đde me nađe… Aj reci jel’ znaš što je opatrnut? Božemiprosti, govorim ja, krivim vrat nalijvo-nadesno i vičem “Reci mi gdje je more!!! More!!!”, dobro znajuć’ da mora skoro pa vidit neću kad se ušančimo u krš dalmatinskozagorski Perković-Thompsonvski.

I sad vozaj po nekom makadamu sa rupetinama dijametra pola metra, prašine ko u trećerazrednim kaubojskim filmovima. Stigli dotepenci!! Pa se cmači sa rođama raznoraznim. Navodno se nisam ništa promijenila. Sigurno akonto kosurine. E vala ću se jednom namjerno zaćelavit (ošišat naćelavo) pa da vidimo onda tko čiju tricu, pa i kučinu prede!

Te onda dođe red turneje po centru, čija je kuća sad ovo, čija sad ono, koja je srušena, koja nije. Te trapusasmo po frizerskom salonu ujninom, a ja sva ponosna jerbo glavna je strižačica u ovijem i svim okolnijem krajevima. Štono mi je kao maloj bilo ubijbože dosadno (kao mala svi iz razreda bi se praćakali u moru, a ja bih glodala kamenje u zaleđu), sad mi bijaše kao da sam došla na Manhattan. Pa turneja po kršu. Te beri ovu biljku, te onu, te pentraj se na drvo da slomim koju granu koštela (a i ujna me nehotice zvizla posred čela štapom, čvrge nije bilo, kako da sad dokažem da sam još pametnija nego prije??). Te rođovska turneja: ujaci, pratetke, ne znam sve koja koljena rođaka. Iscmakah se ko nikad do sada. Ma daj šta daš, probudila se neka Dalmatinčina u meni pa mi sve nekako milo i toplo i ugodno oko srca.

Na kraju napunismo prtljažnik sa svim i svačim. Šverco se i ujakov dvogodišnji pršut (jebo Schengen i sve to) u Europsku uniju prijateljsku deželsku. Kakva sam plačipička bilo me prpa kako sad prenijet. Pa ga umatali ko malu bebu u svakakve moguće krpetine, gornje dijelove trenirke, isprenašali ga tamo-amo, daj pod sjedalo: ne ide. Daj u prtljažnik: ne ide. Ugurasmo ga na kraju na prednje sjedalo, na pod, majka ga nogama gnjetela. I kad pomislih da je pobjeda naša, a ne neprijateljska, ne znajuć zaputih se u traku za policijska i tako sva neka službena vozila na granici. Ovaj me poprijeko gleda (navodno mi ovo nije prvi put da se guram na tu stranu, a ja sva blažena sve do tada živila i ogrezla u dubokom neznanju), maše legitimacijama, maltene mu ne ljubim cipele i analfabetski se smješkam i podižem mu ego, kao, viđe glupe li žene, heheh, štaš’ od takove neke i očekivat, hvala vam, pametni čovječe, nikad više neću bit zakonolomac, majke mi, samo me pusti da isšvercam pršut, kako boga znaš!

Aj, vozi Miško, kaže on na kraju. A pršut i ja pogledasmo se pogledom punim ljubavi.