The Last Broadcast

Mislim da mi trebaju naočale.

Da, naočale. Buljooka. Naočare. Naočarka. Cvikeraš. Cvikeri. Cvikse. Pepeljarke. Koka-kola boce (one sa debelim dnom). Mudrica. Pametnica. Samoprozvani oftamolog (to jest, ja) je prozborio i donio statut - nije valjda da naočare na se' da se nose???

Pitate se, ma kako je samo moguće da sam došla do ovakve genijalne i revolucionarne dijagnoze? Ništa lakše. Treba sjest u auto kojemu jedno prednje svjetlo poluradi, izvozat se noću po seoskim puteljcima (po kiši, naravno), biti zaslijepljen kao lopov u 'apsu svaki put kad bi prošo po koji auto iz suprotnog smjera (a inače se ponosim činjenicom kako me ništa zaslijepit ne može).

Također pomaže i kad vam se svaki otpali list (jer ipak smo sad prešli u jesen, jel' tako?) koji jadničkavo (samoskovani pridjev od imenice jadničak) leži u mraku na nemilosrdno mokrom asfaltu pričinja kao: a) jež koji prelazi cestu, b) zgaženi miš ili bilo koja druga omanja krznena beštija koju treba izbjeći, c) žaba koja prelazi cestu.

Ne zaboravimo i priviđenja nastala prilikom sumaglice, kada se naprežeš da vidiš koji je ovo prometni znak, a kad priđeš malo bliže (Ako priđjes bliže jedan je od Zdravkovih albuma pa eto, ubacujem to zavidno znanje ovdje) znaka NEMA! Ili je nestao, ili je prešao na drugu, neprijateljsku stranu, mamu mu prevrtljivu.

Sve mi bijaše mutno da mutnije nije moglo biti. Pa ti sad napreži već umorne i uvenule očii, trljaj kapke, masiraj sljepoočnice. Naočale. Ako su naočale, nije zmaj. Hm, ili lav. Ili bilo koja neka druga krvoločna zvjerina. Oduvijek htjedoh osjetit onaj osjećaj kad malko naćuliš naočale preko ruba nosa i onda ko fol progledaš ispod okvira. Kao neka učiteljsko-zavodnička poza.

Znajući moje koordinacijske sposobnosti skliznule bi mi sa ruba nosa u času odmah i razbile u par stotina majušnih stakalaca. No, ovo je samo samodijagnoza u napadaju privremenog sljepila.

Kopi pa jos pejstanje ovog dijakritičkog znakovlja će me satrat!