The Last Broadcast

Crveni kaput moj je adut

Isprva ustuknuh ko oparena kuhinjska krpa: crveno??? Ja u crvenom? Dama (to sigurno) u crvenom, ona u izvedbi još milijeg Chris de Burgha? Sačuvaj me boze! Ali opet, crveno, hmmm... Pionir, Crvenkapica, komunizam-djevojka, socijalizam, sovhozi, kolhozi, socrealizam, to sam ja.

Tako su me oblijetavale misli i zaštopale mi centralnonervni sistem neki dan. Nikad ništa crveno u mojoj fascinantnoj garderobi ugledalo svjetlo dana nije. Crveno je za markantne žene tamnijeh kosa, bijelih i ravnih zubiju te finim dlijetom isklesanih crta lica, geometrijske frizure. Ne za bljedunjave raščupanuše isčekićanog lica (to je ono kad te bog radio pa ti je čekićem išo ispravljat lice) cik-cak i krivim zubima. Bilo me strah da ću se udavit u moru crvenila ko mačak u čizmama.

Ali ljubav je prevladala. Ljubav sve prevlada. Uvijek. Tako je reko Šaban i toga se drzim. Jer što Šaban kaže to je istina pa makar bila i laž. Kao i ostali kaputi crveni i ja se volimo neizmjerno. Ta ljubav je nemjerljiva. Ne moš' tu ljubav, recimo, izmjerit metrom u metrima. Pa ni centimetrima. Možda u onim nano-prefiksima. Eventualno.

Ima lijepa, okrugla, četiri velika crvena puceta. I Petar Pan kragnu. Seže mi do koljena, a ja njemu do Amerike i natrag. Da, toliko neizmjerno se slažemo. Ima i dva diskretna džepa. Zna on kako će me privabit. Mi smo fantazija u f, d, i b-molu zajedno. Ja sam kruh, Crveni (to ja njemu tepam) je pekmez. Ili da je on janje, a ja mladi luk. I tako sve neke kombinacije koje se slažu, e, to smo nas dvoje. Drugim riječima, našla rupa zakrpu.

Znak svemirske ljubavi kucnuo mi je u čelo kad odlučih kuhat u njemu prije kusur i nesto dana. Pržih ribu, gulih luk, otvarah bocu octa. Sve neke smrdljive rabote, a njemu ništa: nit' se usmrdio, nit' se žalio, nit' se zafleko od masnih fleka. Osjećam da ćemo se simbiozirati u najboljem mogucem obliku.

Svasta ću jos doživit jer život je mlad, lijep i crven.