The Last Broadcast

Smrt odijelima, sloboda dodjelama!

Divim se prekrasnom i to svjeze vlastito skovanom primjeru agit-propa.

Zadnjih tjedan-dva plesah na raznoraznim razgovorima za poso ko mecka sa zveckom na vrucem komadu metala. Kako bilo, tako i proslo - zavrsih ko upenzionisana mecka, na smetlistu, odnosno, ne pomaknuh se ni pedlja razdaljine. Uistinu, takva situacija dovela me do cupanja kose, potezanja rukava, lupanja glavom o raznorazne otvrdje plohe i povrsine, ali i zahvale dragom svevisnjem religioznom organu sa neba sto se u dogledno vrijeme ne moram utegnjivat u, po mene, smrtonosni oklop sto odijelom se nazivlje.

Sva sreca da biram rad u vlastitoj miloj i umjetnickoj mi profesiji u kojoj odijela, kosulje sa kragnom i manzetama, ulakirane i uvostene cipele sa dzonom koji kucka dok se hoda asfaltom nisu na visokoj cijeni. No, za razgovor, ko najveca politicka ulizica, valja progutat govno i ufitiljit se. Nema crnih sporckih jakni sa kapuljacom i natpisom Los Angeles (fino izgleda ko fejk Adidas sa dvije bijele strafne, vrlo modernisticki urban chic, reklo bi se, sa pokojom zakrpom jerbo je kvaliteta stepanja na jednoj visokoj razini). Nego guslaj crni sako, jedan jedini kojeg imadem, star 10 godina, mjesavina lana i pamuka, tako da kad samo i pomislis da sjednes vec dobijes izguzvane strafne na bubrezima i malko nize.

Svejedno, nisu mi potpomogli ni svi sakoi svijeta. Nije ni cudo kad se u njima osjecam ko Stevica Kurcubic/Ivan Bekjarev u Boljem zivotu (za one manje upucene: Kurcubic se stalno gusio u kravati, kosulji i sakou i non-stop bi rastezao ovratnik, istinabog, zato jer je radio spacke, a ja ih ne radim, ali ilustracije radi dobro dodje).

Zato brze-bolje pohitah da tugu utopim u ovome. Da ne bude da tugu uvijek tugu davim raznoraznim Shabanima. Nista lakse nego cepusnut sa vjesalice i kao lavovski plijen odvuci u svlacionicu, ali usput se pojavi jedna vrlo neugodna i neuprilicena poteskoca: kako doticni plijen stavit na sebe? Nekako je zaguljeno nasivena tako da provlacih glavu svugdin samo ne tamo gdje je trebalo: te u rukav lijevi; pa desni; pa prednjicu za zadnjicu; pa naopako izokrenutu na krivu stranu. Mislio bi covjek da je lako imati inteligenciju prosjecnog vodenog bicasa. Te pucaju dugmeta koja samo lud covjek moze zatvorit (dugmeta, pa jos na ledjima, ko je to vidio???). 15 minuta u kabini, dal' ce miliciju da zovu? Rufus Wainwright (moj omiljeni gejpeder nakon onog mog) drezdi nad citavim trgovackim podijem, a glava mi izviruje iz lijevog rukava. Mora da je to neki znak.

No, reko' sebi, a, jok brajko moj, nes' me ti smotat (to ja Celijinom komadu krpe sto ga napol nakvacih na truplo svoje vlastito) - zamantat cu ja tebi pred ocima kad-tad. Obozavam kad me 'vako obuhvate pozitivne i lahorne misli, osjecam se ko heroj, a bez onog zlocinackog djela - savrseno! Pogotovo u svlacionicama/kabinama gdje opojni mirisi caruju, a nemilosrdno neonsko svjetlo te ljepuskasto pretvori u svjeze izlegli komad neidentificirane amorfne mase.

Ali necu se sad zamarat bespotrebnim. Srce mi je na mjestu jer se sad znam obuci kako bog zapovijeda. Ruka u rukav. Glava kroz ono na sredini. Gumb za zakopcat. Patent za zatvorit. Moje je kraljevstvo nebesko. I jos jedna omiljena mi Rufusova. Ma tko ga ne bi pozelio?

A za one koji misle posjecivat ovo otocje i more koje ga okruzuje, evo uzivancije tu.

I jope' Rufus. Ne znam. Ne mogu. Ah. Jednom Rufus, zauvijek Rufus!