The Last Broadcast

Jedna slika govori vise od tisucu sedamsto pedeset i dvije rijeci

Slike su zacudjujuca pojava i strasan izum. Ilustriraju. A bogami i govore, a da rijec jednu ne kazu. To me uvijek neobicno osupne, ali nakon par minuta razmisljanja mislim da mi se daske ipak posloze u jedan niz kucica od drveta.

Spretna kakva jesam spazih zlatnu priliku ovjekovjecit jedan ushiceni trenutak dijaspore, krvi, suza radosnica i zemlje tudjice. Dakle, kompozicija se sastoji od:

-jedne tube jetrene Gavrilovic pastete (moj poklon njoj - jer sam najbolja drugarica i ona me voli vise od svega)
-dvije kopije besplatnih londonskih novina London Lite, kao podloga za umjetnicku komparaciju domaceg autohtonog proizvoda i neprijateljskog medija
-plasticna casa puna hladne kave sa karamelom (light verzija, da ne bude zabune, jer ja sam ipak zensko utegnuto u doljespominjanu haljinu); kao ilustracija kapitalisticko-globalisticke ruke pod kojom stenjemo i cije radnje pohodimo; kao neki socijani komentar na potrosacko-megalomansko-fasisticko drustvo u kojijem se zivi ovijeh dana, mjeseci, godina
-kraj kompozicije jer ponestade objekata koji bi se mogli nasadit na stol