The Last Broadcast

Kad zena voli, onda boli

Nakon 24-satne dvojbe i ostre borbe sa demonima kako se samo zensko zna borit, kad borba varira izmedju kupit cu te, mala moja ili mrs, necastivi, mici mi je sa ociju, odluka je pala ko svjeze nabrusena sjekira: idem po malu i nitko me nece zaustavit. Tako ti je mala moja, kad ljubi zena. Haljinu. Odnosno, kad odluci raspikucom postat. Naprtih torbu na sebe i na put.

Al' ne lezi vraze puta, nameracih se na najgori dan ikad ovdje, kad je kisa lijevala uzduz, poprijeko i onda jos malo uzduz. Mislio bi covjek, eto, sad ko ne vjeruje u Bibliju, evo mu dokaza. Ma i da su sjekire, buzdovani, ma i kamp prikolice padale, ne bi me omele u misiji. Zenu sa namjerama. Usprkos kisnjenju do koljena, zatrazih povratnu kartu do Londona. Zalud zena kartu trazi. Vapeci rukama prema nebesima cinovnik me obavjestava kako nista ne vozi zbog poplava. O, Biblijo, zgromi me! Nije mi preostalo no da se pokisla i pokunjena vratim tamo odakle sam i dosla. Sad sam je jos vise zeljela. Zarka zelja zeljezno mi je pritiskala dusu u grudnom kosu.

Pa posto sam i ja ko Sinan jer ne volim recima vec dusom, jel', i da me nece tamo neka kisurina i poplava smest, dadnem se na putovanje vozilom vlastitim u suprotnom smjeru. Mislim, kad volim, onda volim, jel', nema sad cile-mile-povuci-potegni. Nema hocu-necu. Il' das, il' ne das. To su te ljubavi na prvi pogled. Shekspirijansko-sonetne ljubavi. Ljubavi od koje se u afan pada.

Volim pazarit u tom ducanu. Sviraju raznorazne ploce koje sadrze pjesme od modernih bendova poput New Young Pony Club. A posto sam tako moderna da boli glava, onda se tamo osjecam ko pastrva u planinskom potocicu. Onda se osjecam da i nisam toliko stara koliko, zapravo, jesam, da je citav zivot preda mnom i da izgledam svjeze poput jutarnje rose na ruzinom listu kojeg jos gusjenice izgrizle nisu.

Uglavnom, spazih izabranicu srca mog, te je pazljivo i brizno pogladih i prozborih da ce biti moja i to sad! Mislim da joj se to svidjelo, ali ipak, morala me malo tentat u svlacionici. Gdje smo se malko porjeckale pa je skoro poderah u tisucu tekstilnih komadica (nije htjela lako kliznut kroz glavetinu mi, pa se onaj gornji shifon poceo parat). Istovremeno je preko zvucnika dopirala melodija jos nekog ultra kul benda kojeg se sad ne mogu sjetit. Pjesma koja egzaltira, uzdize, koja te cini kao da si u divnom filmu, da se busas u prsa, da si nepobjedivi Chuck Norris. To me je osokolilo ko sokol-mama svoje sokolove, da zaboravim kakvu pizdariju od ljeta nam je ovaj (ne)castivi gore uprilicio.

Na kraju krajeva, ona je postala moja. Sto drugo da zena i pozeli, osim mrvu sunca i komad kruva da je moze metnut na se' na barem pola sata?! Jer frivolnost je moje drugo ime.