Mun-che-sta' (malo fonetike ne skodi)
Tako otprilike da se izgovori Manchester, po sjevernjackom.
Dok se domovljani i ini rastapaju na suncu i dok im krupnije nego inace graske znoja cakle celo i ostale dijelove tijela, odlucih se okupati na kisi. I to u Manchesteru. Nisam mogla naci bolje kupaliste. Nisam znala ni sto ocekivat od treceg grada po velicini na ovom otocju. Prvo sto mi pade na pamet bijase The Hacienda i sve sto uz to ide. Ali odmah mi i otpade sa misli jerbo su je sravnili sa zemljom i izgradili stanove. No, dobro, svejedno, ovog puta cu namjerno bit Svabo u dotiranom filmu i strecat naokolo Haciende. I ostalog.
Osim sto se barem jedno 3-4 vozikah u krivom smjeru tramvajem (imaju samo 2 linije i na te dvije se izgubim, a na londonskoj podzemnoj mrezi disem ko kit u oceanu), prehodah centar uzduz i poprijeko. Napominjem kako mi je orijentaciona sposobnost (namjerno u jednini) ravna ne vinskoj musici, ne amebi, nego bakteriji. Ili mozda virusu. Sjever, jug, istok, zapad, nista mi to ne znaci. Uvijek cu skrenut u krivu ulicu jer mislim da bas onda idem juzno, a trebam ici zapadno. Vesele minute, pa i sate potrosih u takvim radosnim ukazanjima.
Takodjer valjda ili izgledam ko Manchesterac (odnosno, Mancunian): jedno 4-5 puta bijah ispitivana od strane turista: di je ovo, di je ono. Cak i znah odgovor na jedno priupitavanje. Osjecah kako mi grudni kos raste ponosnom ekspanzijom. Noseci John Lennon NYC majicu polucih euforiju nekog Manchesterca inim gradom. Jeee, NYC, to je grad, rece on, a ja mutavim jerbo manchesterski naglasak bas ne razaznajem u mozgu previse. Jes' odanle, i dalje drobi mladi Manchesterac. Eeeer, ne. Opet on: NYC, NYC, that's where all the action is, man, yeeaaahhhh... I nastavi u svom smjeru, ja u svom. Eto ti Manchestera! Pardon, u Salfordu. Jerbo, ne dao bog da kazes da je Salford dio Manchestera. Kao sto tabla kaze na drugoj strani rijeke You are now in Salford. Da ne bi bilo nismo znali.
Odjedanput mi je cak sinulo da bih mogla otic i ustrecat ulaz u Salford Lads Club. Da, taj. Koji ima veze sa TIM bendom. Jer jos uvijek volim Mozzera. I sada, sa ekstra slaufom okolo trbusine koja mu ne da da zakopca sako. Jer me sve nesto zagolica unutra cim se njegovo ime spomene. Keats, Yates, Wilde, tamo, amo. Za to je trebalo prijec rijeku iz Manchestera u Salford. Prvi pokusaj bijase proznjet neuspjehom. Jerbo me uplasila sitna sedmogodisnja djecurlija koja se motase oko nekog sumnjivoizgledajuceg puba. Pa se poberoh natrag u Manchester. Ali sa toliko cvrstom voljom (ko zeljezarija u zeljezari) da opet probam. Dva najbolja stiha ikad u povijesti Mozzer ispisase: punctured bicycle on a hillside desolate, can nature make a man of me yet i as Anthony said to Cleopatra as he opened a crate of ale - svatko tko opise MarkoAntonija kako otvara gajbu piva dok prica sa Kleopatrom je moj najbolji prijatelj. Mislim, znam ja da postoje i The Fall, i Happy Mondays, i Joy Division, ali...
I probah. Pizdamaterina, taj Salford, zive duse nije bilo, a ocekivah horde Mozzer fanova u poderanim vestama, kvadratnim ocalama i Mozzer frizurama. A kad ono - nikog! Tu i tamo kakva odbacena sofa ili fotelja. Pa dobro majku mu, znam da je nedjelja ujutro, ali da bas nikog nema? Proklinjah Mozzer fanove i njihovu nesposobnost (a zapravo, htjedoh da se prikacim jednom od njih jerbo pojma ne imadoh gdje ic), dostigoh do cilja, odskljocah i odoh se izgubit na tramvajskim linijama. Ali ne lezi vraze, i tamo me zaskocih neki Manchesterac i podvrgo me ispitivanju i prijateljskom caskanju. Prijateljski neki ljudi, zakljucih.
Zatim je pocelo kisit ko da je smak svijeta. A sto ucinih? Po najvecoj kisurini kupih bikini (valjda samo da mu se divim jer sudeci po vremenu ovdje metnut cu ga ko sto ce krava obuc kravatu), da bi se potom usancila u Harvey Nichols. Gdje obrazima, a ne rukama, milovah raznorazne Missoni i Pucci haljine od po 1000 i kusur funti. Gdje isprobah svaku kremu. Tekucinu. Sampon. Tako da naposlijetku mirisah ko bozicno drvce u kupleraju.
Upih ipak i malko kulture gdje ponovih gradivo o umjetnosti, no umjesto toga samo sacah gdje su im alarmi, gdje su im data loggeri za temperaturu i relativnu vlagu, jesu li im panoi na skris i koja pojedinacna slika ima alarm na poledjini. I naravno, odmah se nacrtah u Gay Villageu u Canal Streetu gdje zasjedoh na gin & tonic u bar zvan Queer. A lijepi i nedostizni muskarci prolaze kroz grad. Milina!
I uopce nije istina da je grim up north. Jedino sto pada prokleta kisurda svako malo, ali necemo sad previse sitnicarit.
|
