The Last Broadcast

Autohtona-kulturolosko-antropologijska vrijednost skromne pastete

Ona Gavriloviceva. Cajna. U tubi. Niti jedna druga nije joj ni do one kragne narodne nosnje one zenske glave koja ju interpretira na tubi. Pastetina kulturoloska vrijednost pamti se od pamtivjeka prastarog (otkad je praseta i covjeka, rekla bih). Zapravo, ne razaznaje se kakav je zivot bio prije negoli je dosla sama sa ljetom (nek' me Danijel tuzi za kopirajt pa da ga vidim!). Pogotovo kada se gleda sa uzvisenog i lebdeceg dijasporinog kuta gledanja. Prava milina!

Vaznost ovog hranidbenog (nus)produkta neprocjenjiva je. Mogle bi se o njoj isprepletat elegije, sekspirovski ljubavni soneti, podici hram i kip slobode u jednom. Moglo bi se pisati i srcolomlje (da, pasteta moze lomit srce, to je znanstevno, dapace, empirijski dijasporaski dokazano) o njoj, kako je varljiva, sad-je-ima-sad-je-nema. Kako, kad je nema, usahnjuje se poput fikusa ostavljenog na plus pedeset, kako se zavapi piljeci vlaznih, molecljivih ociju u nebo, rasirenih ruku i pita se onog gore Zasto, o, zasto??? Kako, kako kako! Kako zustro udjoh u jedan celjski ducan, strpah 7 tubi inih, odnosno, doticnih pasteta sebi u krilo (nije bilo slobodnih kosarica, mamu im, a nikad nemam kovanice ojra pri sebi za kolica) koje nespretno zonglirah po rukama cekajuci na kasi da mi naplate - kolikolijevec 2,12 puta 7 ojra (jebo tablicu mnozenja i sve)! No, bit cu lojalna i reci da svaka tuba vrijedi upravo onih 2,12 ojra.

Kako krisom otvorih jednu dok bijah kod majke. Jer majka zdravo zivi i jede. Dok joj kcer odmetna kima na sve to i odgovara Aha, imas pravo, mama, a skrisom otvara jednu, maze na kruh prstima (nema se vremena u ilegali da se traze nozevi i ini revolucionarni alati).

Sad me muci velebna odluka: koliko tuba da udijelim ovim mojim siromasima od dijaspore odje? A sad jedna u stilu Mirzinog jata.

Pasteto,
Apsolutno si moja,
Ali budi i svoja,
Imas finog loja,
Izaslog iz stroja,
Pasteto,
Bas si mog kroja!