The Last Broadcast

Markovi, Slavkovi, Jozini, Vladini i jos kojekakvi osnovnoskolski konaci

Za jedno manje od 48 sati utabat cu na pitomo tlo jednog kraja sjeverozapadne domovine rvacke (pridjev, ne imenica). Slavljenicki dernek odrzat ce se u najpripizdini. Pa kad je pir nek' je pir, u najboljem provincijskom okruzenju. Semsa najvjerojatnije nece pisnut smjet. Ali dobro, mozda ce se grleno orit Pijme ga (ova prva). U medjuvremenu oboruzat cu se sa 800 plus stranica ovog, ovim na kazetofonu, pardon, onom sto se sad mece u auto, pa kud puklo da puklo.

Osnovna skola u idilicnoj provinciji koja danas asocira na ovecu industrijsku zonu, kompletnu sa Mercatorom, novom benzinskom i pokupovanim njivama na kojima lamah ruke i propadah kroz led u mocvaru, gdje ce se uskoro kocoperit neka prodavaonica i skladiste metala i cerada. Stono bi Homer reko, Quit living in the past, Marge!

No, nije da samo ruke lamah, lamah i prste i noge, stono bi me svrstalo da 3 od sveukupno 8 osnovnoskolskih razreda provedoh zagipsirana. Mislim da u medjuvremenu ugurah i jedno istezanje iscasenog lakta i raskasapljivanje najmanjeg prsta lijeve ruke na odeblje puknuto prozorsko staklo (bozja kazna jer se desilo upravo nakon sto smo hohoho zajebavali miliciju telefonom iz jedine javne govornice), ali to je vec druga, treca, mozda cak i cetvrta prica.

Propustih u 6. razredu postat lokalna snaha jednom Jozi koji je imao brdo brezuljaka zasadjenim sa brajdama. Glavnim blagom Zagorja. Umjesto toga mogu se pohvalit da mi je jednom darovao Vesna bombon tokom skolske projekcije filma Bosko Buha (Slavko je upravo u tom trenutku nesto govorio da mora da se krene, stajaznam). I ciao. Pih, muskarci. No, tada jos uvijek bijah pod svojevrsnom iluzijom da sta ce meni Joza, ja cu zenit Vladu Divljana, pa me vijest da me Joza sutiro i nije toliko meteorski ranila.

Kao pripadnik mladih djevojaka-omladinki osnovasmo i vlastitu alternativnu skupinu zvanu nesto kao WC grupa. Kao sto i samo ime govori, WC grupa sastajala bi se u zahodima za vrijeme malog odmora (kad je bio veliki odmor islo se jest pastete, kruha i caja od sipka u skolsku menzu). Zenskim. Di bi se nas petoro-sestoro (plus jos i skoljka i vodokotlic) utrpalo u jedan WC (kvorum zadovoljen), o cemu bi se razglabalo ni dan danas mi nije jasno. Ali vazno je bilo to da imadosmo papirnate WC bedzeve iscrtane flomasterima raznoraznih boja. Koje bi naculile na grudni kos. Mislim da kako doslo, tako proslo, grupa se rasformirala.

Takodjer bijah jedna fina, umiljata i savjesna pionirka-omladinka koja je haracila u slobodnim aktivnostima, stono recitatorskih, stono novinarski, stono harmonikaskih. Ali ipak bijah najistaknutiji clan mladih vezilja. Svaki 25. maj odrzala bi se izlozba radova. Koliko je samo mojih goblena i strikanih vesti prodefiliralo tim prostorima, eheeee...

Od vlastelinskih zanimanja isprobah sve: bijah izabrana i ko precjednik, i ko zamjenik, i ko blagajnik i ko higijenicar. Najvise mi se higijenicarkom svidilo bit: milina bijase pregledavat nokte, mozda i usi, ne sjecam se i tko je zaboravio natandrcit kutu. Bijah nemilosrdna upravo kod ovog zadnjeg: di ti je kuta? Ehm, pajcek mi ju je zmazal. Mrs tamo, nema sta pajcek ovo-ono, evo ti ogromni minus! Eto ti sto bi se desilo da kojim slucajem zavrsih na vlasti.