The Last Broadcast

Matora Guzijola ko mlada djevojka. Bila jednom.

U cistka-raspolozenju pronadjoh svoju vlastitu srednjeskolsku svastaru za koju vec debelo mislih da je spalih na lomaci. Al' ne lezi djavle, dosla me sramotit. Crvenih tvrdih korica, biljeznica vulgaris, a bome ima i drugi dio di piskarah, u neki filofax.

I sad, da ne trosim kisik i ne davim, tinejdzer ko tinejdzer, stalno neke nestasne peripetije tipa buhuuu, ne voli me, ja ga volim, sjekire mi padaju po glavi. S obzirom da bijah namrgodjeni tinejdzerski predstavnik takozvanih goticara, oliti darkera, drugim rijecima mizerabilista. Te se onako nestasno druzih sa raznoraznim sumnjivim drugarima. Pa tako i stihove sklapah naveliko. Prica kol'ko ti dusa zeli. Citavu vecer razrogacujem bjeloocnice, stipam se i zapitkujem se kako je moguce da takav vrhunski stihoklepac bijah, stihoklepuci (stihoklepcuci?) o drustvancetu mojim? Nadjoh i poderani list koji mi ispisase njih trojica sa debelim, plavim flomasterom-markerkom, a glasi (sve u capslocku):

GUZIJOLA, MI TE VOLIMO! FRANCE, TIN, BICBA.

Tu su jos bili i nacrtani cvjetici i srceka. Samo (bez iceg drugog) srce mi titra svaki puta kad oko bacim na tu stranicu ciste i nepatvorene osjecajne poezije.

A sad, Guzijolino remek-djelo o jednom od njih koji je blajho kosu (a svi su blajhali). To je onda bilo po poslijednjoj modi.

Ja sam skroman,
ja sam zut,
imam, imam bijelu put.

Necu pive, necu vina,
dajte samo hidrogena!

Kako li mi je samo izmakao neki poetski pehar za osjecajne stihove ni dan danas necu shvatit.

Ovo poetsko vece' zaokruzujem sa remek-djelom. Morat cu to dat ugravirat negdin. Na posrebrnjenu tacnu na kojoj se nosi turska kava. Ili tako nesto. Radi se o vecgore spominjanom Tinu.

"Don't follow the leaders" kaze Tin,
pustis mi "Futter mein Ego" i vec sam hin.
Imam "T" ispisano na jakni,
Stara sere "Tvoja kosa!",
Kazem, "Cuj, stara, daj se makni!"

Air-Wair korakom stupam,
bit ce da se ponekad i okupam.
Spavam danju, hodam nocu,
radim ono sto samo ja hocu.

Tulum, Press, Pula, Zadar,
Uvijek ti tu i tamo udjem u kadar.
Stross, Mazuranac,
svratim ponekad gdjekad i na cobanac.

Pivo, radim sto mi se radi i jebe mi se zivo!

Skocio sam u ducan preko i popalio jedno (Dukatovo) kiselo mlijeko.

Opaske:
Prvi stih: covjek je stalno nosao koznu jaknu sa gorespomenutim natpisom i svaki put bi se rasturio na ovaj Einsturzende Neubauten ("Futter mein Ego") pjesmuljak. A kosa mu bijase ljubicasta.

Stih drugi: nekad su Doc Martens cipeletine imale taj natpis Air-Wair. Ovaj je nosao one sa 12 rupa za znirance.

Treci stih: radi se o klubu 101 Press (oni matOranti ce ga znat); Zadar je onaj Zadar na Cvjetnom (ako jos postoji) di su se razvlacile najgore lepinje ikad. Pula - nemam pojma zasto to ubacih, bit ce da se igrah pjesnicke slobode.

A kiselo mlijeko: popio jednom covjek kiselo mlijeko tokom nekog koncerta u SC-u, stono, ko super promatrac-kobac, pomno primijetih.

Imam jednu i o Bicbi. Ali moja poezija na kapaljku se dozira.