The Last Broadcast

Prijatno druzenje i caskanje u WC-u

Fino je sve ispricala, da ja ne moram jer sam lijencina. Tijekom besramnog krkanja razgovor je opet dotaknuo bolnu tocku mojih ravnih peta, neodlazenju frizeru, necupanju obrva na profesionalan nacin (ne ocerupah ih od onda kad se pravo pocerupah). Samo sam flegma slijegala ramenima na svako ponudjeno pitanje. Bogamu, nisam za dzabe vozacica shlepera (kamione, bagere i dizalice sam vec uvelike prevazisla).

E, sad. Postoji ta neka tradicija obilazenja WC-a. Bit ce da je to neko zensko culo, instinkt, praiskonsko protomajcinsko provjeravanje teritorija (boze, trebao si me vrsnim antropologom ucinit!). Ni dan danas razjasnjena teorija. Pa tako i u subotu. Rece "Ali da znas, morat cemo provjerit kakvi su im WC-ji." Uh. Jedva docekah.

Prve impresije bijahu poprilicno impresivne: mogo si mirne duse otic tamo, raskomotit se, skinut jaknu, sklopit stol i narucit gozbu. Odmah cim udjoh nije mi se vise bas izlazilo. Paralelno udjosmo svaka u svoj separe gdje se obavljaju raznorazne duznosti. Papir? Divno, ima ga, mogu sa njim celer brati. Cistoca? Savrseno, ne mora se cak ni cucat, moze se sjest. Teorijski, dakako.

Kadli, odjednom, zahvaljujuci procesu zvanom akustika, zacuh njezin glas: "Jel' me cujes?" "Aha, je." Mislim si, o-o, 'oce li mi dat da obavim fiziolosku radnju bez da me i tamo pila? Nakon ahakanja zacutih ko pile pred razanj i ukutrih se ne bih li uzivala u porculanckoj srecici sanitarija. No, ne lezi vraze, evo nje opet: "Moju su dasku zapisali, jebem im..." Momentalno imadoh problem sa ovom izjavom, jerbo, hm, da, a bit ce da ni zene pokatkad ne mogu pogodit, omakne im se, dakle, nisu ni one savrsene (trenutak lamentacije nad ovom zadnjom izjavom). "Jel' sad moras hoverirat*?", zapitam prijateljski. "DA!", dopliva smrknuti odgovor iz susjedne kabine.

Sad dolazi dio u kojem ni ne trebam objasnjavat ni dokazivat teoriju mali seljo u velikom gradu kojoj pripradam. Naime, obicno za obrisat ruke imade se ona masina koja puse vruci zrak ili papirnati salveti. Ali ne i ovdje - ovdje to bijahu majusni, frotirasti i najfinijim omeksivacem za rublje omeksani rucnicici za ruke. Kao prava neotesana bukva oblijetah oko inih, ne usudeci se dotaknut niti jednog. Mislih si, sta ja znam, mozda je to neka klopka, ono, uzmes jedan da obrises ruke, odmah zadreci neki alarm, dodju u WC i 'apse te na licu mjesta. Bolje da se ne petljam tamo di mi nije mjesto. Umjesto toga ukljucih onaj vruci zrak koji je mlitavo puho u moje mokre dlanove. Kad me upita sto rucnika upotrijebila nijesam, odlagah besramno da vec jesam dok je ona jos hoverirala nad zapisanom daskom.

Nekoliko robnih razmjena poslije, odnosno, prenemaganja pred ogledalom (ukljucujuci dramaticno zamahivanje dugim grivama koje obje posjedujemo), trackanja kremama i sjajilima za usne, te podpitanjima (Ona: "Sto mislis, jel' nas dvije izgledamo staro?"; odbrush sa "Pfft! Jok!"), odleprsasmo vani poput proljetnih leptirica (koje su, doduse, jedva letile poradi prepunjenih mjesina).

Cak me i odpratila na autobusnu stanicu. Bijah dirnuta i ganuta tom gestom. Ne znam kako cemo namaknut para da odemo u jedan od Gordon Ramsayevih restorana, ali o tom, po tom. Prvo mi ovo sto me nedavno zarazilo mora izac iz glave. Argh, ovaj mladi Calvin, ah.

*hoverirati=jezicna izvedenica glagola sa engleskim korijenom i rvackim nastavkom za infinitiv, slobodnogrubo prevedeno kao kruzit bez da se dotaknes zemlje, ili u ovom slucaju, WC daske.