The Last Broadcast

Udarnicka radna brigada u akciji

NEMOJ KASNIT! Vec nekoliko puta sam joj rekla, nekad sa capslock, nekad ne, ovisi da li mi se dalo mijenjat slova u takozvanim eSeMeS porukama. Jer se prepadoh da nam krvlju rezervisan stol (dobro, ne krvlju nego u zadnji cas, ali onda se to svede na isto) ne dadnu kakvim 100postotnim seljacima, a ne polovicnim ko nama (u podvrstu seljaka ukljucujem i laskam samoj sebi, ne njoj).

Stajah maltene tik do one famozne neonske reklame na Piccadilly Circusu, cekajuci je i polako gubeci zivce. Svake milisekunde osjecah kako mi odumire po jedna i po' vlat zivaca. Zasto? Poradi razjarenih hordi turista koji zastajkivahu BAS tamo di stajah i zivcano gubih zivce i BAS tad vadihu svoje ispolirane digitalne foto aparate i slikavahu neonsku reklamu uzduz, poprijeko, natprijeko i svakako. Jebemti, mislih si, neonska reklama. Ne crkva. Gradjevina. Ulje na platnu. Botanicka vrsta. Ali ne, nego NEONSKA REKLAMA! To se mora slikavat.

Taman kad vec izgubih sva zivcana vlakna pojavi se. No, dok se iskoordinirasmo di smo, sta smo: di si? Tu. Kako tu? Pa evo, pred nosom, kod policijske kucice. Di je to? ISPRED NOSA TI! Zgodno! Sad jos samo da skuzim di je Haymarket ulica i na jahacem konju smo. Naime, smatrah da, kao bona fide londonski gradjanin zone 1 ona ce znat di je to. Drugim rijecima, sta ce meni mapa, sta ce meni bakraci, imadem nju! No, sa njom se mogah mirne duse izgubit ko Cigo na ringispilu, ne imade pojma, a cudo nevidjeno je htjelo bas da mi tabla sa velikim natpisom HAYMARKET odmah iskrsne u vidno polje. Trijumfalno je zahaklah za rucicu i podjosmo tamo di trebasmo.

Jesi jela ista? Pitam je. Ne, nista danas, cuvam se za sad. Rece ona. Ni ja. Kulerski odvratih i potajice se pogladih po glatkoj i obloj trbusini sto se kriomice krila ispod komada odjece. No, blatantno lagah jerbo pojedoh i dorucak i rucak, gramzljiva izjelica kakva jesam. Ulazak u restoran nas je momentalno frapirao: uuuu, aaaaa, vidje ovo, iiiiii, bilo je sve sto se valjalo preko njenih i mojih usana. Za sebe bezecirah fino, koznato, mekano i komotno sjedalo, njojzi ostavih malko restriktivniju stolicu (ali isto tako sa finim, mekanim, koznim tapecirungom).

Udubismo se u meni i raznorazne vinske, koktelske i ine karte. Momentalno vriskasmo od uzasa kad spazismo cijene. To momentalno vriskanje nije lako postic kod nas dvi jerbo se zna da, ako ces pit i jest, da ne mos' to samo tako, maltene mukte. Naslonila se laktovima na stol, pomakla glavu preko pola stola, pogledala me u oci i nakon dramaticne pauze zaustila: picko, odrat ce nas, jel' znas?!!!!? Znam, skruseno odvratih i zabih nosurinu u meni isprintan na sljastecem papiru koji je odavao podosta chic ugodjaj.

Bakanalije (vise financijske nego gurmanske, ali ajde de) mogahu zapocet.