The Last Broadcast

Ostala si uvijek ista!

To je sigurno pjevao neki Mate Mišo. Darko Domjan. Ili Milo Hrnić. Možda čak i Zlatko Pejaković. Jedan od njih, uglavnom.

Sletih, ugurah se u Fiestu splitskih registracija (da, da, mogu si od sad prikeljit još jednu etiketu, i to etiketu Splićanke kakve nema) i dođoh do sela malog. A uselu malom svakovijeh rabota uvijek ima. Majka mi napunila uši sa svim najnovijim događajima iz susjedovih života. Pa čak i to da svi okolni župnici imadu po par ljubavnica i da jedna od njih živi upravo tu negdje od nas. Super, koja Sodoma i Gomora! A uvijek se žalim kako mi je ovdje ustajalo. Ih!

No, ne lezi vraže, najbolje je kad moram izać u jedan od obilja (čitaj 2) dućana – jedan na rvackoj, jedan na slovenskoj (domovinskoj) strani. Malko se snebivam da tako nešto napravim pošto ne znam da li imam 5 nogu, 2 rogova na glavi, 6 očiju, ali svi bulje ko da se dokotrljah sa Saturna. I okreću glave, izduljuju vratove, oči im ispale. A nisam cak ni gola, ni polugola. Bit će da odišem nekim drugim dahom nego oni, ko bi ga znao?! Aj dobro, mislim si, idemo dalje. E, tek onda počne: jooooj, gospođo, pa ovo vam je kćerkica (da, kćerkica ti u gaćama, i to ona od 567 godina) – to mojoj majci. Joooooooooj, pa zadnji puta sam je vidio/vidjela prije 346 godina, a ista je, niš se nije promijenila. Sad da li je to za zabrinut se ili ne nisam još uspjela prostudirat: možda to znači da sam ko mumija balzamirana u prostoru i vremenu i ko da nikad se makla iz selendre nisam? Ili da to protumačim ko neku funky metaforu da sam još uvijek mladonosna ko kap rodonosne rosne rose u tek probuđeno proljetno jutro? K tome oni misle da ja njih znam, a pojma nemam koji su, samo kimam glavom ko pajac i namjestim neki izvitopereni smješak nevinašceta od uvca do uvca. Neki me i cmaču što izuzetno obožavam i volim. Naprosto fantastično!

Ili me majka preduprijedi pa me uvali kazavši na glas i pred svima Jel’ se ti sjećaš Micike?? Jao, šta ću sad, dotjerana sam do pred zid za odstrel? Šta mi preostaje doli skrušeno kimat glavom pametnom i blesavo se cerekat, a u glavi se očajnički vrti magnetofonska vrpca naprijed-natrag, u očajničkoj nadi da ću prepoznat. Je, je, kako se ne sjećam?! Obično tako nešto odvalim i boga molim da me ne idu ispitivat o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti gdje bih moga odat svoje savršeno neznanje njihovih biografija. Obično i ovako to bude kćerka od zeta od onog čiji je brat radio u nabavi, a čija je snaha rodila dijete sa bratićem od sestrine tetke.

Primijetila sam (na granici) da svi razvoze svašta. Pse. Goveda. Svinje. Perad svakojake vrste. Pa si mislim, kako sad, životinje, majku mu, šta to nije ilegalno? Ne treba li čitava čitaba dokumenata za porijeklo, ovo-ono, pogotovo jerbo je to sad relacija EU-oni tamo koji nisu. Ma kakvi, carinici mrtvi-‘ladni, to se razvaža, uvaža, prevaža, dovaža. Ko te pita brate, vozi! Dernek. Ko kaže da je na selu dosadno?

I zato, ako kojim pukim, nečuvenim slučajem ugledate neku neuku spodobu koja glavinja cik-cak zagrebačkim (a bogami i pripizdinskim ulicama sela mog malog) u zelenkastoj Fiesti splistkih registracija (da, da, sad se mogu pravit mutava i prodavat zjake da sa Splicanka – reko’ majci, nu, viđe, sad smo ko dvije Splićanke – a kad ono, dvije Vlajine, odnosno, jedna Vlajina i jedna Poluvlajina), budite nježni prema njoj, nemojte je psovat. Ili da kažem, beštimat?