Druga new yorska, jos nezgrapnija lamentacija, iliti - ledara u vrazju mater
Pitam se pitam, da li cu ikad vidit New York kad nije a) vrucina i sparina ili b) kad ne udari blesava ledara. Odgovor: nitko to ne zna. Stono znam jest da jucer bijase ledara da vece osjetila nisam. Ledena kisa-snijeg citav dan, bljuzga par excellance, a moje tenisice se fino raspuknule (da, obje) i pocele propustat tu dragocjenu tekucinu zvanu voda. Voda do poda, voda do grla, voda, voda svuda (postepeno - prvo lijeva noga, a tek onda desna, o, da!)! Tako da otklaparah Manhattanom uzduz i poprijeko sa mokrim nozurinama. Pred sam kraj dana osjecah se vec toliko pokunjeno da poceh jebat mater i samom New Yorku. Dakle, znamo se mi i posvadjat, porjeckat, i te kako! Ali se poslije opet zaljubimo jedan u drugog i zagrlimo, pomirimo i bude sve ko u prici.
Osim sto snijezise, puhase toliki ledeni vjetar da mislih da cu nestat od hladnoce tu i tada! O tome kako zaboravih rukavice doma (zapravo, ne mogah ih nac pa se to onda, zapravo, svede na isto) da i ne govorim. U jednom trenutku ne mogah vise osjetit usne, obraze, vjedje, obrve, usi. Pomislih, gotovo je, odoh, satare me New York. Takodjer se obukoh u oklop od strampli, hlaca, potkosulje, majice, tunike i jos jedne jakne, pa tek onda kaput odozgo. Mmm, da, seks na nogama, apsolutno.
Izgleda da bijah jedina sto prelazise Central Park sa zapadne na istocnu stranu. Nigdje zive duse, snijeg pada li ga pada, mislis, u svemirskom prostranstvu si. Dobro, bijahu tamo jos i neke pticurine pa onda razgovarah sa njima, misleci da ce mi ovo biti zadnje sto uradim na ovom zivotu i ovom svijetu.
U Cooper-Hewitt muzeju za dizajn cudih se svakojakim erm, dizajnima. Najvise skakutah od srece i veselja kad vidjeh da se neka instalacija sa flourescentnim svjetlima pomice kako se ja pomicem stepenicama. Pa onda poceh skakutat te gore, te po stepenicama dolje, te gore, te dolje. Mene je lako zabavit, jeftina sam ja. A posto mi se uvijek, naravno, i pripiski, tako volim provjeravat WCje koji mi se nadju na putu. Ovaj bijase pristojno fin, sve sa samim nehrdjajucim metalom i aluminijem.
Onda se htjedoh uputit u Guggenheim (opet), ali me pokolebase red koji je cekao za uc unutra. Red koji se prostirao vani!! Damn. Podjoh putem Metropolitana. Bajke iz snova svakog kustosa, pa i sire. 20 dolara kasnije nadjoh se u grotlu. Mislis, na sajmu si, ljudi ko u prosjecnom plodu sipka. Na svoju nesrecu zalutah u egipatski odjeljak. Ma sta ce mi mumije, sta ja znam, htjedoh pogledat sve nesto gdje ne bi bilo ljudi. Pa se nekako ne izgubih i pogodih odjeljak primjenjene umjetnosti, a potom, bogami, i slikarstva. Orgazmicki uzdisah na svaku sliku i prisjecah se studentskih dana. Posebnu paznju posvetih nizozemcima koji slikahu mrtvu prirodu i cvijece u 17. stoljecu. Simbolizam, bla, bla, sva sreca nije bilo previse ljudi. Znam ja sta izabrat. Takodjer ne mogah se otet profesionalnoj deformaciji u vidu piljenja di su alarmni uredjaji, di su data loggers za temperaturu i relativnu vlaznost, kakve su im informacije, kako su ofarbali pojedine zidove, di im je ovo, ono... Onda se ustipnuh za desnu ruku i promrmljah samoj sebi, eeej, the MET!! THE MET! Samo mirno, ne hiperventilirat (opet)!
Prelazeci cestu nonsalantno se slepam za New Yorcanima da me ne zgaze auti. Jaywalking?! Pih, ovo je New York! Niti snijeg me u prvoj polovici dana (citaj: prije nego su mi cipele pocele prokisnjavat) nije omeo u uzdisanju, divljenju, mazenju i pazenju grada. Ne znam kako cu odklaparat do Brooklyna po ovom vremenu, ali morat cu. Coney Island, erm, mozda cak i zaobidjem, ima da me odere vjetar tamo. Popodne se nadjoh cak i na turistickom dijelu: Times Square i okolo, i pozli mi od pustih turista, reko', moram se maknut otanle jerbo... Da li to znaci da polako postajem bona fine New Yorker? Oh, ne usudim se ni pomisliti... Zapravo, jos ne jerbo jos uvijek trazim onu John Lennon famoznu New York City majicu. To se ruzni turista budi u meni i prijeti da me opkoli krakovima sa svih strana, a ja mu ne dam da me potpuno satare.
Te se uputih okolo Gramercy Parka, unidjoh u neki kao seljacki restoran. I opet uslikah jelo. Jelo i WCji, znam ja svoje prioritete. Ispijajuci vruci sok od jabuke promatrah pahulje kako padaju, postara kako raznosi postu (prva asocijacija: Newman u Seinfeldu), ljude kako secu pse, ljude kako joggiraju (po snijegu, aha, ipak je to NYC) i razmisljah koliko svoje duse bih morala prodat za jedan od stanova u brownstone zgradama. Sigurno vise duse nego sto je imam.
U jednom trenutku pomislih da cuh Borisa Bizetica na liniji 1 (pravac: Uptown), a kad ono - dvije zenetine razglabaju o hladnoci i kasnjenju vlakova. Ajme, u svih ovih 56 stoljeca u i oko Londona ne cuh nista sto mogah razumit. A ovdje sam 24 sata i vec nabasah na razumijevanje. Bome, ne bi Marisi i ja mogle opanjkavat nadugacko, na glas i nasiroko ovdje, odmah bi se naso neko ko razumije. Eh.
Jedna stvar na koju se nikako ne mogu naviknuti jest da koristim americkoengleske rijeci. Ne, lazem, pokleknuh. Recimo, jucer po prvi puta rekoh da mi donesu check, a ne bill. Brrrr. Jos uvijek se drzim lifta, a ne elevatora. Dobro je, dakle, jos se drzim starog kontinenta. Podzemnom navigiram ko velika. U buseve se ne usudim popet jerbo nemam pojma di ce me ostavit, dakle, drzim se podzemne. Cestom idem ko da znam di idem (a pojma nemam, idem tamo di ce me ulica odvest). Hm, bas me zanima da li bih mogla proc pod New Yorkera? Moram jos proradit na tome.
Bas me zanima da li se i New Yorcani ovako pateticno ponasaju (ko ja sad ovdje) kad se nadju u Londonu? Ono, kazu, jao, gle, podzemna sa onim crvenim krugom! Jao, gle, kraljica! Jaoj, gle Carnaby Street! A ja sve sto vidim je odurna podzemna koja uvijek kasni, hrpa ljudi kroz koje se moram probijat i stres do mjeseca i natrag.
Takodjer, budem li ovako zobala hrane (americke porcije, boze me sacuvaj, morat cu pocet narucivat djecji meni jerbo uvijek ostavim pola toga na tanjuru pa mi bude uzasno krivo) pretvorit cu se u bovu. Jutros bijase na redu Sarabeth's Kitchen - vafli, kobasice, sirup od javora, kiselo vrhnje. Pucam po savovima i sirim se po svim fizikalnim zakonima. Bit ce od mene sumo hrvacice; ili vozacice vilicara. Jedva cekam!
No, prvo mi valja nabavit nove cipele. Mislim si, da li da nabodem prve koje mi dodju pod ruku i zaboravim modu ili da trpim i patim dok ne naletim na one koje bi mi vizuelno zapele za oko (ovako cu riskirat i trench foot, budem li ovako samu sebe zajebavala - trench foot je ono sto su vojnici dobivali lezeci u vlaznim rovovima; kako ide na rvackom pojma nemam - jednostavno receno, inficirana noga poradi konstantne vlaznosti).
Odo' popodne sa Steficom Cvek u New Jersey!!
|
