The Last Broadcast

Prva new yorska nezgrapna lamentacija

Sve padose u zaborav: i ustajanje u sami cik zore; i proklinjanje svih svetaca i bogova poradi toga (ma mani se bolan putovanja, sve sto hocu je topao krevet, neka svi crknu i neka avion krene bez mene = uvijek ista pjesma kad treba putovat rano ujutro); i totalni kolaps Continentalovog check in sistema; i mirisanje i udisanje specijalne aerodromske mjesavine kerozina i novog tepiha (takav ushiceni miris u meni proizvede sveopcu euforiju putovanja, avanture, lijepih ljudi koji putuju i tako svasta jos nesto); ni skvrcivanje u redu 20F 7 i pol sati (opaska: dokono kratih prva 2 sata sa prebiranjem po najgoroj avio hrani ikad; pravljenju playliste sa New Yorkom kao sredisnjom temom; drljanju po Rough Guide vodicu za New York; pomnom i marljivom ispunjavanju zelenog formulara za one koji ne trebaju vizu; a preostalih 5 i po' sati posvetih iskakanju iz vlastitog kozuha i koze, migoljenju tamo-amo, crvanju guzice, premjestanja jastuka sa lijeve na desnu stranu i obrnuto. Nakon sto dotakosmo sveto jamericko tlo u New Jerseyju bijah vec poposandrcana te spremna zaglodat za vrat svakog ko bi mi se isprijecio na putu.

Nista to sad vise ne vrijedi jer je dosla maca na vratanca. Odnosno, doso omanji seljo opet vidit oveci grad. Iako, moram priznat da nam uvijek treba mala aklimatizacija (ovo nam je vec treci puta). Naime, uvijek se prvo odnosimo jedan naspram drugog ko bivsi ljubavnici koji ponekad muljaju zajedno.Kao, ignoriramo se. Kao, srami se on. Sramim se bome i ja. Sve se kao gledamo, a ne pipamo. Ja ovako umorna, s podocnjacima ko Keith Richards na godisnjem odmoru, natovarena torbetinama u ciku rush houra; a on, onako velik, dapace, ogroman, nit da mi ruku pruzi ni nista. E, pa necemo se tako igrat. Stono sam se ispickarala razvlacivsi jednu od torbi po stepenicama od Penn Stationa zeljeznicke do Penn Stationa podzemne stanice to samo svi oko mene znaju.

Pa hodaj, udri, tegli, vuci, klaparaj, ledena kisetina ufatila padat (a bilo sve fino vrijeme do danas), za sutra najavljuju snijeg. No, docim plenuh petom na Upper West Side duboko udahnuh nozdrvama. Mislim da smo polako zapoceli globalno zatopljenje medju nama. Za sada ne mogu doci k sebi u vezi jednosmjerne karte na podzemnoj: 2 dolara (rijecima: dva!!!)!! Bogami, u Londonu te oderu 4, i to funte, i to u jednom smjeru u zoni 1, a kamoli ostalim zonama. A ovdje: 2, di god da ides. Em vlakovi sa klimom, em veci i udobniji, em ne zaudaraju ko sto kuga (poradi klime i ventilacije), em nisu klaustrofobicni ko mesarske kobasice (naime, ovi londonski su oblo zaobljeni te me upravo zato podsjecaju na poluoblu kobasicu - nes' ti personalizirane asocijacije). Ko o cemu, Londonac o javnom prijevozu.

Ni to sto sam sad non stop ma'am (americki naglasak), a ne miss; ni zavijajuci new yorski whaddayawant?? nisu me jos pokolebali. A ni to sto cu sutra crknut od hladnoce i pokisnut ko najzadnji primjerak glodavca na ovoj planeti nije uopce vazno. Odo' kolabrirat i uvenut u postelju meku, ali majusnu.

A sad ujutro: snijeg vani, otkazani letovi, skole ne rade (to vise ove u upstate New York drzavi nego samom gradu)i. Hihi, uz malo srece otkazat ce i moj u ponedjeljak i morat cu ostat ovdje za vijeke vjekova (i radit ko konj sivonja, i imat 14 dana godisnjeg u vrh glave, i placat masno za samo bacit oko na doktora opce prakse). Zebe me u srcu od uzbudjenja jerbo kad si turist: New York izgleda carobno kad je zabijeljen; kad se ne moras probijat do posla uz horde ostalih bizona i antilopa. Iako, mos' mislit kako kuzim temperature izrazene u Farenheitima: kazu, jaoj, triesdva, a meni celicni upitnik visi iznad glave i prijeti da me razbije.

Fantasticna mi je i Jamericka televizija, sa svojom insularnoscu. Imam li pojma sta se desava u svijetu? Nemam. Lokalne televizije porucuju samo sto se lokalno desava, nisu cak ni panamericke. Ali zato kupim li New York Post u ponedjeljak moci cu dobit 6 mililjuna dolara (neka nagradna igra - udri kruva i igara!). Hmmm... Nece mi 6 milijuna bit dosta za ljenguzo se odmarat na Upper West Side, bogami (gledah i cijene nekretnina, onako, usput - pa cak i nije lose, ako usporedjujem sa Londonom, no svejedno, trebat ce mi taj New York Post u ponedeljak). A da ne zaboravimo i televiziju po evandjeliju i emisiju Believer's Voice of Victory - classy stuff, stono bi se reklo (dvije natapirane babe razglabaju o tome kako ON zeli da TI ne uspijes i da se trebas borit sa NJIM protiv NJEGA).

A sad trk po bagels u H&H Bagels, po kavu u Zabar's. Mislim da cu navratit i u Stingy Lulu's u East Villageu jerbo kao tamo su konobarice trashy drag queens. Proklet bio, New York, volim te!! Zeni me!! Zelim imati tvoju djecu i unuke!

I sad cu generalno popizdit jerbo upravo bijah u Popover cafeu (Amsterdam Avenue) na tipicnom newyorskom dorucku, jedino sto izigravah primadonu pa izabrah omlet samo od bjelanjka (kaoti zdraviju opciju) i svejedno ne mogah dovrsit. Majke mi, ove americke porcije ce me dokrajcit. Sad kradem bogu i djavlu dane knjizari Barnes & Noble, vanka snijeg pada, meni suza u oku, bogami, vodimo ljubav nas dvoje (New York i ja, dabome) zajedno. Nije nam dugo trebalo. Argh. I bas me briga sto bi mi brzo dopizdio da moram radit tamo, a ne ovako ljencarit.

Jer sam sad i ovdje, a nisam tamo.

Riverside Park, jutros. Prokleti prozor, ali kome se jos da croppirat slike ovako na brzinu. Kome pravo, kome krivo.