The Last Broadcast

Xiolin mudri (s)zavjet

Pravilo broj jedan za sve koji se namerace u ovaj gradic mali: pobogu, manite se Oxford Streeta!! Zapravo, to bi se moglo rec i naama, relativnim domacinima-domorocima-starosjediocima, da se ne pacamo tamo gdje nam nije mjesto, a to je ulica po kojoj bauljaju bezglavi turisti prosjecnim ubrzanjem, odnosno, akceleracijom, od 4 nanometra u jednom satu. Iliti 60 minuta. Iliti 3600 sekundi.

Uvijek, ali uvijek kad se nameracim otic tamo kazem si "Xiola, smiri se, udahni duboko, meditiraj, neka te voda nosi ko vlat trave po asfaltu." Ali ne. Ne ide to tako lako. Pocnem dosta dobro. Milim ko i ostalih stopedesettisuca Japanaca/Talijana/Poljaka/Burkinofasovaca. Medjutim, zivac pocinje lagano titrat. Ne mogu. Moram brzo. Moram preticat. A najuzasnije je to da ne mos' preticat ni da 'os. No pasaran. Ako i ugrabis kakvo mjesto gdje uvidis da bi mogo pretec babu-turista koja je natovarena sa 105 kilskim vrecama iz svakog ducana koji je ikad postojao u Oxford Streetu i Tottenham Court Roadu zajedno, jednostavno nemas dovoljno mjesta da tu radnju i ucinis. Ko da ides preticat kad je puna crta i neki centrifugalni zavoj. Zgaze te ko prezrelu breskvu. Pa onda ijopet ispocetka. Stono znade toliko raspizdit moju balkansku krvcu da prosto osjetim zilu kucavicu kako mi dobranom brzinom prenosi krv s jedne strane na drugu. Oluja drugog ili cak treceg stupnja.

Onda umjesto baba sa petstokilskim vrecetinama nadju se studenti koji su dosli 'studirat' engleski u brojnim 'skolama' engleskog rastrkanim upravo po Oxford St/Tottenham Court Rd. Prosjecna brzina hoda im je slicna bapsko-vrecastom. A ja iza njih. Dodje mi da ih sve pometem jednim postenim urlikom i pokazivanjem bijelih ocnjaka. Sa pokojom rvackom slikovitom psovkom. Garantiram da bi me i razumili.

Ako jos pocne padat kisica, kao sto mi se desilo u petak popodne, nitko sretniji od mene! Kormilarit sa kisobranom tamo nije mala stvar. Usput barem petorici ljudi skoro iskopas oko/tebi jos petorica skoro iskopaju oko. Veslo i zabavno za sve prisutne! A posto ni jedna ni druga ulica nisu pedestrijanizirane, odnosno, osim sa muvama bez glave (aka pjesacima) mora se posten covjek laktarit i sa autima, taksijima i busevima. Dernek!

Zato mrzim, mrzim, mrzim tu ulicu i ako je ikako mogu (a ne mogu) izbjec izbjegavam je. I ne bih je nikad preporucila nikome. Samo mazohistima poput mene.

Ail zato se oboruzah sa jednom knjigom sa Booker Prize Listi. Jer sam podlozna svacijem utjecaju i jer ne razmisljam bas previse mozgom svojim svagdasnjim. Jos k tome je i tvrdokoricno izdanje koje je super-prakticno za prosjecnog komjutera koji sjedi stlacen u svom malom kraljevstvu, odnosno, sjedalu u vlaku. Stalno se ispikavam sa onim spicastim coskovima koji krase tvrdokoricne knjizurine.