Necu da budem magare u dotiranom filmu
Malo parafraze na pocetku od strane drugova sarajevskih.
Sad kad smo otkrili apsolutnu misteriju equus asinusa, odnosno, magaraca, magarica i svih koji se tako osjecaju (a i izgleda i izgledaju) mozemo dalje cvrsto i odlucno zakoraknut u vjecitu borbu i kostac za magareca prava. Ovo nema ama bas ikakvog smisla, ali moradoh se obrecnut na magarcine u koje i sama spadam.
I tako se jucer izmasakrirah vlastitom rukom da se bolje iskasapit nisam mogla. Kako, pitate se znatizeljno? Izuzetno jednostavno, ali vrlo efektno. Britvom prolazih po noznim petama dok se tusirah. Da, britvom. Nema za mene pedikera, manikera, zavarivaca i ostalih, kad ja to mogu puno bolje i efikasnije u borbi za zenstvenost, atraktivnost i bolji boljitak? Vec se toliko izvjestih u toj kasapijskoj raboti. Ali ocigledno su se tu bile uplele mracne strane. Koje me natjerase da odalamim pola pete desne noge. U jednom mahu. Potezu. I to onom majstorskom. Ko pravi velemajstori. Cap! Ode!
Sa nevjericom gledam u rupu na peti koja se ubrzo pocese crveniti. Sto je sad ovo? Ah, da, krv. Malko krvi. Pa onda jos malko vise. Pa jos. Pa puno previse. Sve sto mogah isprva napravit jest da se sjetim Janet Leigh ispod tusa. I tamne tekucine (crno-bijeli film, jel') koja se slijeva u slivnik. To me je cak malko i zabavilo, u nekom cudnovatom uzbudjenju. Gledat krv svoju vlastitu kako se prolijeva. Bez ikakvih sminkerskih dodataka.
Krvna grupa 0, rezus pozitivna (mislim).
Mislim, proci ce, ajde. Kad ono, ne prolazi. I dalje, ne bas siklja, ali tece u pravilnim razmacima. Erm, moram u neku akciju (brza reakcija, to sam ja!). Zavidah stopalce moje u rucnik. Ali problemu tu nema kraja: kako sad hodat? Nikako, eto kako. Te kako da se obucem? Opet nikako, eto kako. Probah skakutat. Otpade mi rucnik sa nozice, a kad tamo, masakr. A nije cak bio ni teksaski, ni uzrokovan motornom pilom.
Pokusavam ne vriskat, a krvi ko u prici na drvenom podu, krvi ko u Grissoma na obdukcijskom stolu. I to prave pravcate. Da li mogu iskrvarit do kraja kroz petu? Hm. Koja nelegendarna smrt bi to bila! Odagnah tu misao i prionuh na jos jedan pokusaj vezivanja stopala u umjetnicko djelo. Dobro, uspjeh, noga zavezana, no kako sad po stepenicama bez da raskupusam privremeni zavoj stoljeca sto ga uspjeh izvidat na petu? Prizor koji je pri tome uslijedio blago podsjecase na onog sto ga nazivaju Quasimodo. A stari mrtvi Victor se mozebit okretao u grobu svome.
Jednom rukom drzeci zamotano stopalo (zgodan prizor), drugom drzeci prljavi ves koji namjeravah seretskim pokretom ubacit u ves masinu, Quasimodo se nabadajuci spustio stepenicama. Aleluja! Sad treba jos i flastere nac. Skakutajuci ko zecic po proljetnoj zelenoj travici doskakutah do kuhinje. Ali ni jedan flaster ne imade povrsinu Antarktika ko moja ranica. Posto je improvizacija moje prvo ime izlijepih par njih tamo. A krv i dalje kola. Pokusavam se sjetit sto su me ucili na satovima prve pomoci (trebah se i natjecat u jednom od timova na nekom prvopomockom pripizdinskom prvenstvu, ali slomih ruku pa dobih suhu figu i gips do lakta), kako zaustavit krvarenje: polegni covjeka na ledja i digni mu noge? Ne, to je za nesvjest. Samo digni noge? Tjah, kako onda hodat? Presavini nogu i tako savini zilu iz koje tece krv? Oh, medicina bi se bila usrecila mnome, o, da!
Da prikratim: nakon 5 flastera, reda skakutanja, reda jaukanja (bogami, boli kad si razrezes stopalo), reda 'majke mi, ovo je zadnji put da koristim britvu za uljepsavanje same sebe' smirih se poput pucine mora nakon oluje.
A lekcija svega ovoga jest? Magarci pojma nemaju. Eto, ucite i naucite se!
Ovog puta primite pregrst poljubaca od vase raskasapljene magarcuge. Kissykiss!
|
