The Last Broadcast

Jos jedna krivulja (da ne bude stalno crtica) iz lepezastog zivota moga

Jedna zanimljiva i korisna besmislica koju je valjalo ovjekovjecit (poput turisticke znamenitosti, dapace, poput jednog Big Bena) jer su pametnije od cuda od djeteta koje sa 5 godina rjesava algoritme. Iliti kako iz niceg nalaprdat jos nicega.

I tako zakljucih (citaj: previse mislih) da sam pala pod zrvanj modne okupatorske cizmetine. Naime, nedavno kupih novi par hlaca. Hlace ko hlace, imaju nogavice i to. Sad cu se zenskasto ishihotat i rec da stadoh u jamericki broj 6. I jos cu se zesce i piskutavo zahihotat obznaneci cinjenicu da mogah stat i u broj 4, ali reko', neka, ostavit cu malko mjesta. Za svaki slucaj. Samo po sebi to je jedna od fascinantnijih cinjenica koje ispricah u poslijednje vrijeme. Jos bolja, svjezija i sveopce zanimljivija cinjenica jest ta da su nogavice ijopet radjene za ljude prosjecne visine stopedesetdva kilometra. Stono znaci da ih moram dat potkratit. Sto i ne bi bilo samo po sebi nezanimljivo. No, ja sam nestrpljivo celjade (digresija koja naprosto ceka da se iznjedri iz mene ovaj cas - ako ne uspijem u prvom pokusaju u bilo cemu dizem ruke uz svu popratnu dramatiku koja ide uz to: bespomocno dizanje ruku u zrak, frktanje datog zadatka kroz, po mogucnosti zatvoreni, prozor, isto tako dramaticno 'hmpf' frktanje kroz nos poput kobile u staji, dok figurativni izrazi prokreacijskih radnji prijedju iz mojih ustiju u akusticni zracni prostor).

Naravno, potkracivanje podrazumijeva dat nekom drugom da to napravi umjesto mene. Jerbo mi je znanje sivanja ravno vezivanju goblena, te sivanju gumba na hlacama. Moze i na kaputu. Ili da spretno zakrpam kakvu rupu na odjeci koja se: a) raspara u roku 2 vrlo brze minute, ili b) moze se primijetiti, recimo, ko da me sad gledate iz Tkalciceve (a ja ovdje u pripizdini). Da covjeka prodju srsi od parapsihologije! Ali nes' majci nestrpljivosti, ne mogu cekat, 'ocu ih metnut sad i odmah! Nece mene nikakva crna majka sprijecit u ovoj namjeri (citaj: zajunila se mazga-seljankura), kakvo kracenje, mogu ja i ovako, malo potfrknut i mirna Bosna. Pa prtljam, potfrknjujem izvana (ne valja, izgledam ko zidar koji visi na skeli i mijesa malter), pa iznutra (opet ne valja, ne uklapa se u moju koncepciju estetike), pa ostavljam tako kako jest (citaj: preuzimam ulogu dezurnog pajaca), a cuju se kako grebu po asfaltu ko da imam prazne konzerve zakacene za nogavice. Stono bi moja mate' rekla, riljas, sine, riljas, a?

Ali ne, sad ili nikad, hlace moraju bit na meni. To vise nije naredba, to vec prerasta u zenskadijsko histeriziranje ovecih omjera. I nista. Bez ikakvog uzbudjujuceg klimaksa (iliti vrhunca) u zakljucku (ali barem moja ogromna goropadna tastina bijase ugodno zadovoljena). Hlace bijahu tandrcene. Ja bijah utegnuta. Nogavice riljahu po nemilosrdnom urbanom londonskom asfaltu (barem bijase suh ako nista drugo - treba stvari gledat s pozitivnog gledista). I smjeskah se enigmatsko-seretskim osmjehom. Pajac s izriljanim rubom nogavica.

Za jos zanimljiviji kraj: veceras na prposnom putu s posla natrag u pripizdinu, sjedeci u vlaku srece, optimizma i radosti opsjedale su me raznorazne misli koje bi se skupnim nazivom mogle nazvati gresne misli. Nit mi je bilo previse udobno, nit imadoh mini iPod na usesima (sjebah ga nesto na poslu, odnosno, pade' iz ruku na stol), em jos izriljah nogavice na hlacama (vidi par gornjih paragrafa). Ali obuzese me neke cudne i tajnovite misli dok slusah dvoje radnika kako razglabaju o novopostavljenom parketu u jednog od njih (samo u spavacoj sobi) i prednostima inih (navodno da ima neku izolaciju ispod pa nije hladno kad gazis bez carapa). Onda se vlak odjednom pokvario i ja sam, izgleda, dobila Bozju kaznu. Tako mi i treba kad mi se po glavurdi mota Mason Capwell. I to u Lane Davies verziji.

Doticni Mejsn Kepvel.