The Last Broadcast

Volimo svoju rodbinu! Plus još lokalni tračevi i kako me lako raznervirat.

Majušni jenglesko-glazbeni uvod, odnosno uvid kako mi je ovdje (ostadoh vjerna originalu, iako bi umjesto žena trebalo stajat gejpederi, ali dobro de sad):

No sex, no drugs, no wine, no women
No fun, no sin, no you, no wonder it's dark
Everyone around me is a total stranger
Everyone avoids me like a cyclone ranger.
The Vapors – Turning Japanese

Kraj uvoda. Odnosno uvida.

Dakle, dan šestodevedesetisedmi u pripizdini. Nezaobilazni provincijski tračevi. Tko je nadogradio kuću, tko je kupio novi auto, tko s kim, tko je najbolje obradio njivu, tko je kome kiselinu prolio po imanju. Počeli su i ovdje izvodit bijesne gliste zvane “kako najsvečanije okitit kućerinu svoju”. Pa tako jedni susjedi imaju lampi ko u električnoj trafostanici, ali sa jednim vrlo decentnim i profinjenim modnim detaljem: plastična figura Djed Mraza koji se penje po balkonu. Ushitu mom nikad kraja! Naravno, ako jedan susjed kiti kuću, mora i drugi. Pa tako onaj ispod njega ima OBA balkona osvijetljena. Neš ti konkurencije. Plastični Djed Mraz se može sakrit pred ovom najezdom. Aha, pa onda sad da vidimo tko je tu apsolutni pripizdinski car, misli si ovaj ispod. Pa zar ne može bit zanimljivije nego sto jest?

Nadalje, jebo državu gdje je legitimiranje normalna stvar. Šećući se zaustavili me policajci u civilu i odmah “Dokumente, molim”. Mislila sam im u brk prosiktat da si ovakvu EU dobrodošlicu mogu sebi na čelo zalijepit i onda polizat, ali ipak, suzdržah se. Bog blagoslovio onu tamo otočku kraljevinu gdje za sad još ne treba imat te takozvane dokumente. I ne može te policija samo tako zaustavit i pitat tko si i što si? Šta te briga, majku ti tvoju tko sam? I inače se dam izuzetno lako raznervirat, a kamoli ovako?

Još jedna divna stvar kad se dijaspora privremeno ugnijezdi kući je da moraš telefonski razgovarat sa svakojakim stričevima, babama, tetcima, bratićima u sedmom koljenu, većina zadnji put viđena prije otprilike predzadnjeg zasijedanja AVNOJ-a. Sve se krijem kad god zazvoni telefon. Pravim se da sam u nekom ne znam kakvom poslu (a u biti prodajem drugorazredne zjake). Namrštim čelo i kao ja mozgam, ne diraj me. No, ovo je samo proziran paravan koji samo na kratko odgađa neminovno. Molim sve svece ovog svijeta da će mate’ zaboravit, ali avaj, zadnja rečenica je uvijek neizbježna. “Oš se čut malo sa Xiolom?” Neeeeeeee (i to ono, sa velikom jekom neeee), vičem u sebi, ali džaba to, egzekucija je pala. Da egzekucija, čista i naoštrena giljotina. Šta da sad pričam, pobogu? Erm, ‘alo, kako ste? Pa dobro. Errr, šta sad, šta sad??? Ahm, ovaj, kakvo je vrijeme? Pa onako, hladno je. Aha, je, da, mhm. Kako su svi ostali? A ono, e, dobro. Matere ti, koja konverzacija! I brzo onda na kraju nešto smrmosim, kao, grmphfh, e, da, pozdrav svima, sretno ovo i ono, nadam se da ćemo se uskoro vidjet, doviđenja. Klik. Phew! Svi sretni i zadovoljni. Još jedna obiteljska dužnost ispunjena do savršenstva. Zlatna medalja je golo muško spolovilo u odnosu na to što zapravo zaslužim ovakvim profesionalnim potezom.