The Last Broadcast

Kako se živi u udomaćenoj pripizdini? Evo jedno izuzetno zanimljivo poglavlje

U dmaćoj pripizdini nikad dosadno. Početak brkanja padeža (o, djava me oslobodi!), dial-up, smotana tastatura na kojoj ijopet brkam z i y i tako dalje i tako bliže. A sad: mrzim kad mi drugi ljudi kupuju odjeću. I sad, mate mi kupila nešto za obuć. Ajde, ali mislim si, neće to dobro završit. Nikad nemoj drugima kupovat odjeću. NIKAD. Zapravo, možeš, ali meni brate nikad. Jerbo mi se nikad neće svidjet. Što se pokazalo više nego istinito. Ne bijaše moj stil, ukus, ništa. Lagat nijesam mogla jer na licu imadoh izgled kiselog krastavca na kolektivnom godisnjem odmoru. I sad ništa, idemo zamijenit.

Ali neš ti vraćanja robe u pripizdini. Nemoš. Moš samo zamijenit. Jebo to. Ja mijenjam robu kako mi se ćefne. Jer obično sve bajno izgleda u ogledalima dućana, a kad doklaparaš kući pretvori se u bundevu ko iz Pepeljuge. Pa si misli. I fino odeš u dućan, kažeš, ćefnulo mi se tako i tako, ne znam što mi bi, pomračio mi se um na par trenutaka i vraćaj mi pare. Nema problema. Ali manje-više domaća pripizdina? E, ne moš ti tako. I sad kaže mate, biraj, iruda ti, vidiš da ne možemo zamijenit, ih, ti i tvoj Zapad! More nemoj me činit, majko, što da izaberem? Da, mislim, što? Sve redovi i redovi ultra bapskih krpetina, ne zna se koja je gora. Prodavačica se kinji okolo nas, pa sve nas nudi, oš ovo, oš ono, nu, evo, ovo sad nose mladi. Mladi??? Krvi ti Isusove, šta onda nose stari kad mi pod mlade nudiš stil babetine od 50 godina? Kiselo se smiješim, kimam glavom, a najradije bih utekla glavom bez obzira u obližnju slastičarnicu i izgrizla lokalne kremšnite do besvijesti.

Mate me ufatila čeličnom snagom za lakat i ni makac. Ne ideš mi odavle dok ne odabereš nešto. Navodno, san svake žene je da je se moli i nudi što da kupi od robe. Ali to nisu bile slatke muke, kao što bi se moglo laički pretpostaviti. To su bile muke Isusove, Tantalove i još koječije.

Drpam i ćapam nasumice raznorazne krpetine, tjeram se da ih zavolim, čine mi se čak i ne-loše pod odličnim neonskim trgovačkim osvjetljenjem. Ali ubrzo se trijeznim, postajem opet lucidna (to sigurno) i u sebi vrisnem od puste strave i užasa. Trenutačno bacam krpetine na pod, tražim izlaz nadajući se da je mate zaokupljena meljenjem sa prodavačicom. Avaj, ne. Osjetim magnetsku čeličnu snagu koja me ponovo vuče u grotlo bapskog pakla. Osjećam se ko da sam se netom ispulila iz vrtića. Bit će to krvava i opaka borba, mislim si u sebi.

I bijaše tako. U trenutku izuzetne inspiracije sjetih se ubost hrpu gaćetina. Mislim, gaćetina nikad dosta. Nisu čak ni prebapske. Tj malo vuku na babarluk, ali tko će ih vidit osim mene? Možda ih slučajno i zaboravim ponijet na Zapad. Aj, daj par ovih, još par onih, par redova trećih. Sad mi ne treba kupovat gaćurina dok ne poluostarim. Fala ti Bože što si izmislio ženske gaće i što si me poštedio suza i scena.

Inače, živim opasno. U krevetu sam već u 21 sat, a jučer spalih svijeću na oba kraja (opet parafraziram jengleski jezik – burning the candle at both ends), te legoh tek u 22.30. Ne usudim se uopće ni pomisliti što je slijedeće?!