The Last Broadcast

Lunch Is For Wimps

Rece jednom davno Gordon Gekko. I nije me bilo briga. Sve dok ne postadoh pripadnikom klase kolektivno zvane mazga/stoka/sljakerska. Sad kad sam mudrija (naravno), pametnija (to sigurno) i nadasve starija (e, ovdje samu sebe ostavljam bez komentara) zeljela bih Gordonu zabit saku u oko. Naravno, u ovom kapitalizmu ovdje svi se snebivaju uzeti si svoj sat vremena za pauzu za rucak. Dobro sad, valjda oni koji rade kod stvarnih izrabljivaca i nemaju luksuza zvanog pauza od sat vremena. Zakonom je zagarantirano najmanje 30 minuta (tko od izrabljivackih privatnika se drzi toga je upitno). No, Britanci, radna nacija kakva vec jesu, svi su ponosni kada ti se mogu pohvaliti da si oni nikada, ali bas NIKADA ne uzmu citav sat vremena koji im pripada. To se busa u prsa kako JA nikada NE uzmem sat vremena. Kao, imaju previse toga za napraviti. Kao, ne mogu si oni priustiti taj luksuz od 60 minuta. 3600 sekundi. Bjezi mi ispred ociju, molim te...

Ne znam sad da li je to poradi cinjenice jer nisam mucenicki Anglo-Saksonac koji se sazalijeva sam nad sobom i sudbinom svojom, ali nema sanse da ne iskoristim citavih sat vremena za nesto pojest i udahnut malo svjezeg (citaj: londonskog) zraka. Nema sanse da ko fol SLUCAJNO zaboravim da treba otici na pauzu. Ne zato jer sam uber lijena mazga i jedva cekam zbrisat (dobro de sad...), nego zato jer fizicki ne mogu vise izdrzat. Dakle, svisnjavam (jel' to prezent od svisnuti??) ko uvela biljka. I ovako imam neki sjebani secer u krvi koji mi ne da da budem gladna vise od 3-4 sata. Pocne mi se mantati u glavi, ne znam se vise ni potpisati. Jednom rjecju: skapavam. Nema me. Nestajem. Umirem.

Najvise volim otici na pauzu sama. Ne da mi se ici u staff room gdje mogu sresti kolege. Jednostavno mi se ne da mljet jos i tada sa njima. Pa pobogu, laprdam sa njima non-stop 7 sati! Zato barem taj jedan sat hocu ommmm mir, tisinu. Zato se sparkiram u obliznji park i meditiram. I ne micem sat vremena. Koliko mi pripada. Sjebani otok na kojem vec jesam izgleda ima prave anabaptisticko-kalvinisticki pogled na pauzu kao neki luksuz kojeg si ne bi trebali priustiti. Nikako ne uzivati u zivotu, aaaa, ne-ne, a-a. Bollocks to you all!

Marchmont Street, Bloomsbury, WC1