The Last Broadcast

Bohemian Like Me

Mrzi me imati hobi. Nemam ni jedan. Nervira me. Nemam strpljenja. Providiti sate i sate u nekoj supi lijepeci drvca da dobijem neke brodove; ili skupljanje maraka, sacuvaj me Boze! Osim skupljanja salveta i znacaka u vrticu nikada nisam skupljala ista drugo. Dobro, iskljucujem albume sa samoljepljivim slicicama. To nije hobi. Kao sto sinhronizirano plivanje nije sport.

Ipak nije sve tako crno. Naime, imam jednu tamnu stranu. Hmmm, nije crno, a imam tamnu stranu: svasta i ja mogu izbogohulit, ali dobro, nije sad ni mjesto ni vrijeme da se kritiziram. Strikam. Da, to je ono kad imas dvije igle, klupko vune i prebacujes ocice sa jedne na drugu stranu. Istinabog, osim pravo-pravo i jedna pravo-jedna krivo ne znam nista drugo (recimo, pletenice i rizin bod su mi jos uvijek nedostizni). Ne znam strikati rukavice (s prstima ili bez) ili pete na carapama. Zapravo, sve sto znam su salovi (vrlo korisno kad dodje vrijeme darivanja) i, ukoliko se vraski potrudim, kape i dzemperi (iako to iziskuje suzavanje, kod, recimo, rukava). Omiljeno mi je mijenjati klupka vune razlicitih boja: tu naprosto poludim od srece kad vidim koliko sam sposobna. Sve svoje narudzbe molim da ostavite kako god znate. Prednost imaju Marisin Cimer, Gruzijac i Madjar (ne nuzno ovim redosljedom). Hvala.

Ispovijed broj 1: u osnovnoj skoli bijah uclanjena u mlade vezilje. Na bezbrojnim izlozbama inih, izlagah raznorazne rukotvorine rucetina svojih. Izgleda da mi je to jedan od najvecih uspjeha. Ako Al Bundy moze imati svoje four touchdowns in one game, mogu ja i ovo. A i nedavno nesto citah kako je strikanje novo crno (knitting is the new black). Ili kako je strikanje uber cool: umjesto sveopceg naroljivanja, mladi svih naroda i narodnosti sjednu navecer, uzmu dvije igle, namotaju vunu i deri! Vrlo opustajuce, zdravo, prirodno i nadasve korisno.

Zato jer ste se nadovezali. Ja ispunjavam zelje. Nikad vise.

Snoop Dogg se nagledao uzasa i strahote.