The Last Broadcast

Pocetak ljetnih gluparija

Nedavno procitah da je izasla knjiga tipa 100 najtuznijih pjesama (nema bas neke vezije s poezijom, dakle, onih pjesama koje se pjevaju). Tipa 100 pjesama plodne za rezanje zila/vena. Kao, ljudi se vise zapale za srcedrapateljne pjesme nego za one druge. Sto moze proci pod koliku-toliku istinu. Ono, eeee, i ja sam prosao/la kroz sve to. Drugim rijecima, opet opravdava onu metuzalemsku teoriju da je 6034 puta lakse kukat (sveopcenito se drecat), plakat (sveopcenito suze gorke ronit) i pickarat na sav svijet nego slusajuci Chumbawambu i rec Jebe mi se za sve, daj jos jednu pivu. Znam po sebi jerbo provedoh najbolje teenage godine kukajuci i naricuci kako je zivot sranje, kako me nitko ne razumije. Stravicno. Umjesto da sam gledala Evroviziju 1990. u kojem je nastupala Tajci, ja se zatvorila u sobu iz protesta i 'osla ucit marskizam. Strava i uzas! I onda sam ocekivala da cu na takav nacin zbarit kakvog komada. Ma, malo sutra!

Ovo nije lista najplacljivijih, emocionalno-nabijenih pjesama, nego samo izuzetno pametno i duboko kvazi-analiziranje u nedostatku pametnijeg posla prvog dana ljeta.

Athlete- Wires
Slaba sam na rijeci koje opisuju 'vakvo ridanje nad sudbom kletom. Mislim da se frajeru raspada rilejsnsip. Barem tako moj mozak-bukva to interpretira. Jos kad spomene bozicne svjecice u jednom dijelu (u kombinaciji sa nezaobilaznim gudalima), umrem.

Fleetwood Mac - Dreams
Oduvijek sam bila slaba na Stevie Nicks, moja ultimate rock chick, i na njezino kvazi-misticno ufuravanje.

The Verve - History
Opet otkrivam jednu od mojih bezbrojnih slabosti, a to je prepotentni Richard Ashcroft koji misli da se svijet okrece oko njegove osi i koji se bavi takvim vaznim zivotnim pitanjima tipa, tko smo mi na ovome svijetu i kako funkcioniramo? Opet me gudala u pjesmi dovode na tanki led. Misllim da sam skriveni obozavvalac uber-patetike. Da, bit ce da je tako.

Beck - Lost Cause
E, pa ako ovo nije za izrezuckat neki dio vlastitog tijela, onda nista nije. Mislim da su ga brojni ljudi pitali je li mu dobro nakon sto su culi ovu pjesmu. Nije ni cudo (ostavila ga cura, bla, bla, bla). Di su mi papirnate maramice?

Pete Doherty & Wolfman - For Lovers. I nije toliko picko-placljiva, koliko sam ja jedna histericna baba kod koje bi konverzacija mogla teci otprilike ovako:

On - Zasto places, boga ti tvoga??
Ona - Joj, pa neee znaaam, tako sam sretnaaaa.

O, Boze, sta se moze??

Procitah ovo jutros i prosto ne mogu vjerovati bezobrazluku i bahatosti prokletih privatiziranih kompanija koje kolo vode u ovom kaosu od zeljeznica na ovom blesavom otoku ovaca. Jer spiskaju pare na raznorazne managere i radna mjesta koja prodaju uglavnom maglu, je, sad bi oni nama, koji MORAMO koristiti vlakove u spici (dakle, izmedju 7 i 9 ujutro, te 4 i 7 popodne), nakalemili jos dodatnu cijenu bas zbog toga. E, pa ne moze, dragi moji neranimajkovci, NE MOZE! Umjesto da udruga blesavih seljaka i vlastodrzaca, (poznatija pod kolektivnim nazivom vlada), ulaze u javni prijevoz, oni jos dalje skresavaju budzet. I onda jos imaju obraza reci, eee, pa nemojte toliko koristiti aute. Vidim sad da ce nama sljakerima skoro pa zabranit koristiti i vlakove s kojima se tako velebno dofuravamo do radnih mjesta (u stilu, naravno, da se ne zaboravi: sve svila i kadifa po tim vagonima). Sad ce ispasti da cu morati samoj sebi placati da idem na posao. Savrseno! Ma, more idem se odselit u tu Jameriku: ako i nema javnog prijevoza, imas brate auto koji te kosta frakciju uzdrzavanja kao ovdje. Gdje je benzin toliko jeftin da mi dodje da si ga natocim u flasu i sama malo popijem. Gdje je parkiranje toliko rasprostrto i gdje ima mjesta u svako doba dana. A ne ovaj otok pristojinih, samozvanih vladara svijeta (to je drzalo vodu u, recimo, 18. stoljecu)

Jos ovako pod friskim dojmom Las Vegasa procitah Mobyjevu verziju. Nemam sto nadodati. Samo sto meni nisu u facu lapdancirale golisave spodobe. Ah, slava, tko bi je uopce htio?