The Last Broadcast

If you kling to me I'll klong to you

Ovim fino popaljenim naslovom zavrsavam Chemical Brothers trilogiju. Tek toliko.

Hm, da, napokon sam se otkrila kao jedna obicna 300-kilasica sa ogromnom mjesinom i neobicnim zapescem. Da, da, mnogima sam srusila iluzije. Umjesto ugodne spodobe za oci, raskrinkana sam kao tamo neka sa viklerima, slafrokom, bradom, brkovima (zato i nisam stavila facu, da se prosjecan covjek previse ne splasi) i flasom obicne Evian vode. Ne mogu se vise vadit ni na tajanstveno-predivni izgled, niti na izuzetni intelekt koji bi eventualno mogao kompenzirati za pivsku trbusinu. Gotovo je. Kraj. Krah. Dno dna. Ko sto bi Mate/Miso reko, ja nemam vise razloga da ziiiiviiiiim (po potrebi uglazbiti).

Zaintrigirao me je ovaj novi val turizma iliti dadaisticki turizam. Putovati na turisticke destinacije je vec tako passé (pogotovo oni paket-aranzmani gdje se upakiras sa jos 50 izuzetno modno-stilski osvijescenih turista sa pederusama oko struka koji misle da su popili citavu pamet svijeta). Jos vise passé su tzv. backpacking ture, gdje mladi (i oni koji se tako osjecaju) idu sa ruksacima na ledjima u, oh, tako neke 'alternativne' zemlje i destinacije. Ne. Zasto, recimo, ne otici na neko mjesto za koje uopce nemas predodzbu? Recimo, zasto ne otici u Veneciju odvojeno, i onda se pokusati naci sa svojom boljom (ili gorom) polovicom. Bez upotrebe ikakvog sredstva komunikacije. Ili ides roniti i onda, da razbijes malo monotoniju, ides se slikat kako peglas roneci. Na par desetaka meatra ispod oceana. Ili zavrtiti globus, pipnut ga kaziprstom i koju destinaciju ubodes tamo i otperjas. Ili ides stopirati na M25 (autoput koji okruzuje London) sa komadom kartona na kojoj ti je ispisano odrediste: Mongolija, na primjer (moze i Gruzija, isto je tako super egzoticno).

Nema problema: odes, nemas pojma gdje i kako, i onda fino isplivas na povrsinu. I uzivas. Bez pederusa, plasticnih vrecica sa ogromnim DUTY FREE SHOP logom, havajskih kosulja, carapa i sandala, polupansiona i hotelske terase sa jeftinim bendom koji svira izuzetno lose cover verzije Celine Dion greatest hits.

Odgovori na nagradna pitanja: je, narukvica je (jeftinjara iz Marks & Spencera); ne, taksist me nikako ne bi mogao oborit s nogu buduci da je bio niski, s obrijanom glavom i trbusinom cak vecom od moje (da, vecom: cuda se, ipak, desavaju). Da je izgledao ko Robert Downey Junior mislim da ne biste vise culi ni A ni B od mene (drugim rijecima, bila bih mu se vec prikrpala, ostala u drugom stanju i postala Mrs Downey u nekoj sirnatoj Elvis Las Vegas kapelici). Na vasu (a bome i moju) zalost - nista od toga.