The Last Broadcast

Slip on your pink fur coat, bring your rude pictures, put on your teenage head, this is a love thing, we all want to kiss the sky, join our club, we're going to try

Hm, kazu da nas tudji feromoni zaludjuju. Da ih jedino mozemo omirisat na podsvjesnom nivou. Da gejpedere najvise privlace feromoni drugih gejpedera (now there is a surprise) i ne-gejpederskih zena. Dakle, mora da je reakcija zena proporcionalna ovoj muskoj gejpederskoj. U mom slucaju ova vijest predstavlja apsolutnu novost i jednu veliku zackoljicu (mos' mislit). Dakle, nema veze sto su i Cimer i Gruzijac izuzetno zgodni, nego samo sire fantastican miris ispod pazuha koji me neuobicajeno zaludjuje? Mislim da u jednoj parfumeriji prodaju vodicu u bocicama koja je ko fol feromonska. Tj kazu da ako se natrackas sa njom, privuci ces koga god 'oces. Vazi samo za zene (i gejpedere, sigurno). Za ciglih 48 funti? Hmmmm, da li da isprobam ili da se samo nacapam sa vodom iz kuhinjske pipe?

Uglavnom, feromonsku teoriju sam nesvjesno isprobala jucer posjetivsi London Metropolitan Archives (because my job is, oh, so glamourous). Prvo sto mi je bilo cudno je bilo da se nisam izgubila nego sam destinaciju nabola nevjerojatnom preciznoscu prosjecnog kirurskog instrumenta. Trebadoh se naci sa nekim arhivistom. Glamur broj 2. Tj glamurozni su ti arhivisti mos' mislit, dakle, ocekivah pepeljarke zalijepljene sa flasterom, samt jaknu sa onim zakrpama na laktovima, sandale koje se nose na carape. A kad ono: uleti Richard i obori me s nogu! Dobro, izgledao je malko nerdski, ali u onom pozitivnom Morrissey smislu (iako uopce nije licio na Morrisseya nego vise na Grahama Coxona). Ni traga pepeljarkama, carapama i sandalama. Woah! Ko da me strijela pogodila (zajedno s gromom; ili je to mozda jedno te isto??). Izgleda da su se feromoni odmah bili razbahatili. Poprimila sam neki cudnovati izraz cijelog tijela i govora. Otpale mi trepavice od treptanja. Kao najgori seljak sam naglasavala cinjenicu da nikad jos nisam bila u arhivi i kako pojma nemam kako nesto potraziti (a trebala sam mu samo predati neki dokument iz 1855 i zgibat). Richard, bog ga blagoslovio, se odmah ponudio da mi to sve pokaze. Pa onda neki projekt na kompu, pa mu tutnuo gomilu letaka u ruke, ovo-ono. Pa da mu moram poslati neku listu s tim-i-tim. I tako, punih pola sata me je Richard zabavljao. Izignorirao je nekog frajera koji je dosao na recepciju nesto gnjavit. To, covjece! Nadam se da nije gejpeder (Richard, ne ovaj koji je pokusao zagnjavit i prekinut nasu polusatnu feromonsku romansu). Mislim da cu se jos koji puta uputiti tamo pod nekom laznom izlikom. Jadni Richard, pojma nema sto ga ceka!

Izuzetno zanimljiva taksisticka anegdota: kolega Sved i ja pokupismo neke drvene djelove (za predstojecu izlozbu) koji su zavrsili kod jednog prijateljski raspolozenog mesara (upalo mi je bilo u oko da je specijalista za kobasice) u njegovoj hladnjaci (da ubije woodworm). Dakle, opet se nazire ober-glamurozni dio mog posla. Utrpali smo se nakon 104 godine cekanja taksija u Finsbury Parku (navodno smo imali dosta srece; inace u prosjeku trebas cekati 213 godina prije nego ugledas slobodni taksi u tom dijelu metropole). I kako to obicno biva, taksist nije prestao mljet na izuzetno reskom Cockney naglasku. Melje on s Svedom i melje. Mislim si, oli 'os ti sa mnom isto malo porazgovorit ili sta? Kad me odjednom odmjeri u retrovizoru i izjavi "And what do you do, except look very nice?" Nes' ti zenske emancipacije u Londonu!

E, sad svim onima za inat koji su rekli da se prije budem bacila pod kamp prikolicu nego pokazala nekaj od sebe: nu, evo vam, na vlastitu odgovornost! Odbijte s reklamacijama: ne primam ih!