The Last Broadcast

Just like perfection, ego alert, flawless, absolutely flawless

Mislim da sam poprilicno druzeljubiva spodoba. Ono, ne bjezim od ljudi. Nijesam luda Mara. Ali dotakne li me netko dok sjedim na vlaku, zombie-state, bolje da ga nema. Naime, na mom nadasve ekskluzivnom sljakerskom vlaku sjedala su rasporedjena tako da, hoces-neces, moras buljiti u osobu koja ti sjedi u suprotnom smjeru. Dakle, sjedala su rasporedjena u svakom redu na: dva naspram dva. Sa minimalnim prostorom za noge. Gore nego kod EasyJeta. Mozda je cak i gore od stocnog vagona. Kao prvo, sklapanje nogu. Cak i za mene kepeca. A tek kad se pokusa probiti netko tko ima malo dulje noge od mojih (sto nije tesko) ili tko je ponosni vlasnik balvan-nogu, nes' ti majci mjesta! I tako onda moram prosjedit kojih sat vremena dodirujuci necija koljena. Kao da me struja protrese. Svaki puta. Nenadjebiv osjecaj. Potiho se moli svevisnji svih religija kojih se mogu sjetiti da me izbavi sto prije. O psihodelicnom LSD-induciranom tapecirungu da i ne govorim.

Dalje, ne dao Bog da onog tko ti sjedi sa suprotne strane pogledas u oci. Odmah te na licu mjesta zgromi visa sila i pomozbog! Pa se tako moraju vjezbati i izostrivati raznorazna zjakanja po vlaku. Ono, pretvarati se da je od zivotne vaznosti prouciti cijelu zeljeznicku mapu jugoistoka Engleske koja je zakeljena diljem vagona. Ili glumatati pogledavanje kroz prozor: ono, gle, kako je zanimljivo, to uopce prije nisam primijetila, a znam svaku travku, zgradu, tko je dignuo zavjese, tko jos nije. Zato sam od danas pocela primjenjivati vrlo lukavu tehniku natakarivanja suncanih naocala a la Kate Moss u kojima se osjecam poput obada, ali barem onda mogu buljit koliko hocu.

Zanimljiva (mos' mislit) opaska je i ta da ce se netko garant sjesti do tebe, a ima mjesta koliko hoces. I to bas spodoba za koju autosugestivno molis bilo koje bozanstvo da te postedi. A-a. Sve sto se mozes nadati jest da ti na celu bude ispisano Don't even think about it koliko se koncentriras i odajes negativne signale. Ali, ne! Nasere se tocno do tebe. A ostala sjedala zjape prazna. Naravno, ne sjedne se Vincent Gallo-lookalike, nego neki debeli businessman koji bi trebao placati kartu za 2 sjedala, a ne jedno. I koji onda razjapi broadsheet novine. Strava. I ne silazi u East Croydonu, dakle ide do moje stanice. Garant.

U svim gorenavedenim trenucima pozelim da si: a) izgradim helipad po uzoru na Steve Jobsa (i nabavim helikopter, ne avion, privatni avioni su tako passe, cak i onaj ex-Boyzone frajer Brian McFadden ga ima, pih!); b) da konacno korisno upotrijebim nozic za guljenje jabuka; c) da se pravim ko da sam upravo izasla iz ludare pa da se onda mogu fino rasprostit/raspojasat ko posteno-narodski covjek; d) da se nekom magijom pretvorim u Ken Livingstonea; e) ponestalo mi je duhovito-saljivih elemenata.

Zanimljiv je i fascinantni podatak da pojedini komjuteri, prije zadnje stanice, poharaju vlak uzduz i poprijeko, u lovu na bilokakve novine. Onako, vidis ih kako ko kobci haraju i capaju sve sto im dodje pod ruku. A ja se snebivam. Umjesto da se pridruzim.

Uglavnom, narodsko bancevanje pocinje u cetvrtak, u 7 ujutro. Kao zadnja naivna seljacina mislim da cu gledati live prebrojavanje i onda otici drito na posao. Iako, sve sto im mogu poruciti je Kiss Off. Ali cu se na parove razbrojs nacrtat da glasam za lokalne izbore koji se odvijaju paralelno. Nece mi majci utec'!

Post scriptum: nekako mi bode oci slijedeca izjava: Now you stepping wit a G, from Los Angeles, where the helicopters got cameras... U Los Angelesu helikopteri imaju kamere? Uh, zelja mi je da me naganjaju O J Simpson style po autoputu. I da se sve, naravno, prenosi live na, recimo, Fox News-u. Ali mali zajeb: nisam si unajmila bijeli Ford Bronco. Kaj sad? A nis', 22 days and counting...

Stavljam Beckovu bivsu Leigh Limon za ilustraciju: nakon poduzeg razmisljanja skuzila sam da bolje izgleda od Thameslink vlakova.