The Last Broadcast

Closing Time

Zvanično je završeno obilaženje metropole. Moram priznati, prošlo je vrlo uspješno: popile su se mnogobrojne kave sa šlagom i šećerom, pojeli su se ćevapi sa lukom, ispile su se mnogobrojne pive. Uf, pa trebalo je ipak izdržati taj napor. Mislim, tek sada kužim ove besposličare koji samo kafenišu po svijetu. Težak je to život, naporan, kruh sa 7 kora.

Dakle, uspijeh konačno otići na već davno obećane ćevape u Cvjetnom. O ćevapi, o Bože! Dođoh, vidjeh, pojedoh, kapitulirah. Za slijedeći puta imam zacrtan plan B: burek. Pa kom opanci, kom obojci. Osim izjedanja ćevapa do besvijesti, načitah se Ante Tomićevih kolumni u pripremi za gledanje predstave “Što je muškarac bez brkova?” u Domu kulture Pešćenica. Više nikada neću gledati na muške čarape s rombovima kao prije.

Ishodah se po metropoli kao nikada do sada. Štancah karte po tramvajima. Jedan penzić mi je svojom suptilnom gracilnošću nilskog konja uspio izbiti slušalice dok je silazio iz tramvaja. I ondami još veli “Nadam se da vam nisam ništa potrgao.” A ne, nisi, matere ti, mislim si ja, a odgovaram u najboljen engleskom stilu “Ma neee.” Eh. Teško je ful biti kul kad si tu.

Toliko sam se već osjećala k’o doma nakon 24 sata da sam se usudila obići i bivši mi kvart. Navodno je sad mafijaški. Ah, pa moram priznati da sam, poput Marinka-gastića iz Tomićeve predstave, krišom obrisala suzu kakvu samo dijaspora isplakati zna, kada sam se stvorila ispred ulaznih vrata zgrade. Malo me razočaralo to što je umjesto Name sada tamo Konzum: šmrc, rade li Barica i Marica još uvijek tamo? Ha, Bože moj…

2005. dočekah u parcijalnom društvu milog i elokventnog bića koje se naziva Ljubo Ćesić Rojs – spodoba sa čak tri imena odjednom. Vrlo impresivno. Lj Ć R govori. Pjeva. Vodi dijalog sa televizijskim gledateljima. Baš mi je bilo nekako milo oko srca. Dok ne skužih da to i nije parodija i sveopća lakrdija. No, ni Lj Ć R mi nije mogao pokvariti blagdanski užitak ispijanja enormne količine bambusa, autohtonog pića iz ovijeh krajeva (naime, Britanci uopće ne kuže koncept miješanja crnog vina i kole: ma, nemaju pojma, bambus rula!).

Odgledah i Ocean’s Twelve u dvorani u kojoj nas je sve skupa, po mojoj skromnoj procjeni, bilo oko 10-ak. U Marks & Spenceru u Kaptol-centru sam skužila da vas Zagrepčane i te kako deru što se tiče cijena (oj, vesta tamo ne košta 56 funti!). I sad, neki ljudi imaju problem sa percepcijom mene kao takve u samoprozvanoj ulozi seljaka. E, pa sad, ne znam kako drukčije opisati osobu koja u ženskom WC-u ne zna niti kako aktivirati tekući sapun, koja muljavi oko toga kako otvoriti slavinu, te koja ne kuži da nema ničega u bližnjem radijusu WC-a za obrisati i osušiti ruke pa se okreće oko vlastite osi. Ne znam, ja se vrlo lako znam i dam zbuniti.

Sve u svemu, osjećah se kao riba u vodi. Što znači da se ipak nisam izgubila. Nisam izazvala međunarodni incident. Igrala sa i na kul kartu i izgubila. Ali, kombinacija godišnjeg, materinjeg jezika, nostalgije i dobrog društva čuda čini.

Za kraj, blok čestitki i pozdrava:

seti = za pivu i motivacijski govor o maratonu
Sadistico i ŠtetoČina = za ćevape, pivu, Cvjećarnicu i Cave DVD-ove
RobiKa = za najbolju vruću čokoladu ikad
Te još mnogi drugi.

A sad, vrijeme je da se krene.