The Last Broadcast

The last of the famous international playboys

Danas mi pada na pamet jedna vrlo produhovljena i nadasve iznenadjujuce-zanimljiva tema: muske brade: one dlakave nakupine na licu koje nam ponekada tzv. arbiters of taste pokusavaju prodati pod seksi, mudrost, iskusnost, intelekt, muzevnost. E, pa nece ici, dragi moji. Na to me je potaknuo putopis Ewana MacGregora i Charliea Boormana koja se trenutno prikazuje na Sky One, The Long Way Round (gdje njih dvojica na motorima idu do New Yorka i to u obrnutom smjeru - duljim putem: dakle, od Europe, preko Rusije, Mongolije, Aljaske, Kanade i na kraju Amerike): kada se Ewan vratio, prvo sto mu je zena rekla je bilo I want THAT thing off your face!. Odnosilo se na bradu. Suosjecam sa njom, u potpunosti. Nema toga sto bi me natjeralo da prihvatim hrpu dlacetina na licu pripadnika goreg spola. Dobro, ajde, jedini kome bih to tolerirala jest Vincent Gallo, i to teskom mukom. Ali tu povlacim crtu. Brada je muzevna koliko i sandale koje se nose na carape (po mogucnosti bijele sa crveno-tamnoplavim strafnama). Muzevna je koliko i Siegfried & Roy cirkuska predstava u Las Vegasu. Muzevna je koliko i ja sama. Mislim da nema smisla da pocnem ulaziti u bulaznjenja o flori i fauni koja zna obitavati u tim krajevima. Ili jadnici koji se ocajnicki trude uzgojit jednu takvu nakupinu, a ne ide im, sve sto uspije izrasti je neko prozirno paperje, boze sacuvaj! Jednostavno, kad ce skuziti da (da parafraziram Madge), beards DON'T do it better? A brkovi? Ili bolje receno, brcetine? Mozda je bolje da kazem debela, dlakava gusjenica koja zna obitavati iznad covjekoliko-muske usne? O njima uopce odbijam ikakvu diskusiju. Jos nosim traume od srednje skole i profesora zemljopisa, brrrrr. Zatvoreno! Isssh! Kakav Tom Selleck, Mate Miso i ostala banda, pobogu! Britva i gotovo, nema demokracije, argumenata i protuargumenata: sve bi bilo gotovo po kratkom postupku. Amen. Radnike na sveucilista! Sad kad mi se jos nakaleme raznorazna udruzenja za zastitu dlakavog integriteta ugrozenih vrsta i podvrsta.

E, da, jos i ova vrlo vazna opservacija: naime, prije tjedan dana imadoh neizmjernu i kolosalnu cast konacno otici u samu sredisnjicu mog omiljenog dnevnog stiva The Guardiana. Ah, casti, ah uzbudjenja (dobro, zadrzala sam se poslovno nekih 5 minuta i to samo u prizemlju, ali jebi ga, zivot mi ipak polako-polako poprima znacajke mlake vode). Self-certified seljak i luzer kakav vec jesam, nisam ni skuzila da sam prosla, tj totalno fulala zgradu. Nije mi jasno kako prvit puta nisam skuzila da pise ogromnim, usudila bih se reci, gigantskim, metalnim slovima THE GUARDIAN na fasadi. Znak senilnosti, bezmozdanog stanja ili...???