The Last Broadcast

Crazy in love (with IT!)

Pripomenut cu da je jedan od razloga zasto vec nisam apsolutno ispizdila putujuci na posao (sveukupno 3 sata dnevno) njegova svetost, iPod (sad bih se trebala izderavat “We are not worthy!” i klanjat se ponizno). Ne znam kakve sve hvalospjeve mu ne bih trebala pjevati. Uglavnom, drzi me zivom i neprolupanom (ovo je slobodna interpretacija). Na zalost, nemam novi, pickasti mini iPod, vec onu prvu verziju iz 2000., tesku ko petnaestak cigli. Dakle, fino se iskljucis i nema te: biras sto hoces slusati, ne moras slusati mlacenje prazne slame ostalih suputnika (drezdeci da ih cijeli vagon cuje: “’Alo, da, ja sam… E, na vlaku sam.. Upravo smo usli u tunel, ne cujem te dobro... ‘Alo??! ‘Alo??!”). Slusajuci iPod drasticno se smanji mogucnost da te psihopatski davezi udave nekom svojom pricom koja ti se uopce ne slusa, a slusas je zato jer kao, ne zelis ispasti bezobrazan, a najradije bi ga pocastio sa sakom u facu i frazom “Shut the fuck up!”(oni koji gledaju “Father Teda” – ovo bi bio ekvivalent onog dozlaboga dosadnog svecenika koji baljezga o kovertama i bojlerima). Gdjegod da isla, iPod ide sa mnom, pa bio to i Sainsbury’s (supermarket).

Trenutni presjek playliste u kojoj se davim ovih dana (svakom ludjaku svoje veselje):

1) I Want More Pt. 2 - Faithless
2) Jane Says (live) - Jane’s Addiction
3) 99 Problems – Jay-Z
4) Don’t Look Back Into The Sun – The Libertines
5) Don’t Stop - Freestylers
6) 16 Shells From a Thirty-Ought Six – Tom Waits
7) Celebrity Skin – Hole
8) You and Me Song - Wannadies
9) Oh Word? – Beastie Boys
10) Got Your Money - Ol’ Dirty Bastard

S druge strane, prolupas na drugi nacin, kao sto to opisuje Gabriel Sherman: postanes totalno ovisan o toj stvarcici. Imas “special relationship” sa njom; jedva cekas da se nadjete one-to-one: izlazis iz zgrade i kronerski ga vec palis (drhte ti ruke, jedva cekas cuti tu-i-tu pjesmu). Udjes u svoj tajni svijet u kojem postojis samo ti. Prepoznajes ostale iPod supatnike bez po' muke. I kao, pozdravite se: zatitra vam obrva. Ne daj boze ako ga zaboravis doma, kata-fakin-strofa (desilo mi se samo jednom – ne zelim se ni prisjecati tog nemilog dogadjaja). Prije neki dan kolega sa posla se pohvalio da je za rodjendan dobio mini iPod. Kad smo ufatili razglabati, kao dva manijaka: pa kako si svrstao pjesme; pa koliko ih imas; pa jesi li napravio ovu ili onu playlistu; pa kako mu je jednom pao na pod (uzas, o tome uopce necu ni razmisljati). Na kraju je konverzacija degenerirala do te mjere da smo se nasli sami u kancelariji (dakle, svi ostali su napustili sobu jer su uvidjeli sa kakvim manijakalnim seljacinama imaju posla), usporedjujuci iPodove, naravno.
Jedino sto jos ni najmanje nemam namjeru ‘prekinuti’ tu ovisnost, kao Gabriel. Za sada. Post je posvecen Angel, koja mi je dala inspiraciju za ovaj post (jebo, zvucim ko na dodjeli tam nekih nagrada: “And I would like to thank my mum, my dad, my dog, my car, my butler, my lover, local postman, Tony Blair, Ron Jeremy …”).