The Last Broadcast

God save the Queen.. Oops, I mean the King...

Evo, ovako: u lagano alkoholiziranom stanju prilazim blogu ovo popodne. Naime, danas je bio dan D za muzej: dosao nam je princ Charles (vidi Donnyjev blog za jos jednu pricu o Charlesu). Aha, glavom i bradom. Koja strketina oko cijelog posjeta: te protokol ovaj, te protokol onaj, te tko-gdje-sta-zasto-kako; te gdje ce tko biti; te sigurnosne mjere. Cijeli prosli tjedan smo sastancili oko toga. Covjek nema pojma na koje sve stvari mora misliti prilikom takvog posjeta: kaj ak se zaglavi u liftu; kaj ak nema dovoljno toaletnog papira. I tako dalje. Cijeli dan nismo smjeli izlaziti vani. Onda su dosli frajeri sa onim psima sa kojima su trazili eksplozive, bombe i droge (nes’ ti raskalasenog muzeja). Pa tjelohranitelji. Pa policijski specijalci. Pa Charlesova pratnja: njegov privatni sekretar i jos neka svita. U uredu smo se smijali jer navodno ima covjeka specijalno zaduzenog za WC: naime, drzi mu epruvetu, dok, princ, je li, obavlja svoje fizioloske duznosti. Ne zajebavam se. Mogli smo birati da li cemo mu se pokloniti ili ne (naravno da se nisam poklonila). Svaki od nas je dobio po jednu sobu na ‘cuvanje’, tako da kada je Charles ulazio unutra, imao je koga pitati kaj izlozeno. Ruka mu je bila hladna, ali ne i mlohava; nije tako visok kao sto ga prikazuju; ima duboki glas; malo je pre-crven je u licu. Naravno, pitao me je par kurtoaznih pitanja (‘What do you do? Where do you keep the rest of the paintings?’), a ja sam samo blejila poput nasukane moruzgve. Srecom, sefica ga je pratila pa mi je uskocila u pomoc. Nisam izazvala nikakvu anarhiju u UK, kao sto sam planirala. Tjah, koja luzerica!

Ajmo sad ozbiljno: razmisljala sam kako mora da je njemu: sigurno svaki dan ima takve neke ‘obaveze’, ici medju puk i uveseljavati ih sa njegovom prisutnoscu. Odrzavati govorancije, primate poklone, hiniti kako si ‘delighted to be here’. Mora da je to uzasno dosadno (ali fakat), stalno raditi jedno te isto, a praviti se kao da ti je super. Imati toliko ljudi koji plaze oko tebe, nemati bas nikakve privatnosti, pa cak i kada ides tamo gdje, navodno, i carevi idu pjesice. Svaki tvoj korak je pazljivo isplaniran, nema mjesta nikakvim greskama. Na kraju sam, zajedno sa kolegama, da ne bude zabune, udarila po onim sitnim canapé sendvicima, nekim kolacima i gomili sampanjca. Mislim da smo, kao priprosti puk, to i zasluzili.