insomnia. žao mi je ako ne valja. =(


[play me.]


Bol u glavi izazvala je suze u mojim očima. Lijevom rukom uhvatila sam se za glavu i čvrsto zažmirila kako bih se prisjetila što se točno sinoć dogodilo. Par slika skliznulo je mojim umom, a onda sam uz tihi jecaj skupila koljena i privukla ih sebi i dalje čvrsto žmireći i držeći ruke preko očiju. Iskreno sam se nadala da je sve to bio samo jedan ružan san, no bila sam previše opijena sinoćnjim dimom i alkoholom da bih trijezno mogla razmišljati. Maknula sam ruke s očiju i par puta zatreptala kako bi se crne mrlje maknule s mojih očiju.
Ružna bijela boja krasila je zidove tog prilično malenog sobička. Nije bilo nijedne slike, fotografije ili barem nekakvog znaka da ovdje netko živi. Dva drvena ormarića uz vrata s prašnjavim ručkama tupo su zurila u mene. U naletu bijesa bacila sam jastuk na jedan ormarić, a zatim shvatila da se psihički svađam sama sa sobom. Opet sam glavu zarila u ruke malo se ljuljajući, a onda je, potpuno neočekivano, bljuvotina navrla u moja usta i sadržaj je završio na drvenom podu pokraj kreveta. Dok sam se grčevito držala za rub kreveta i kašljala, bosom nogom slučajno sam odgurnula mala ogledalca na pod i prah se rasuo.
"Kriste..." kratkim potezom prsta obrisala sam usta. Okrenula sam glavu u namjeri da pođem prema vratima, ali sam izgubila orijentaciju ponovno se svaljujući krevet. Osjećala sam kako mi suhi zrak gladi gola leđa. Najgore je kad si svjestan svega negdje duboko u sebi, ali nešto te drži vezanom.
"Jadnice", nasmiješila sam se sama sebi prije no što sam opet zaspala u zagrljaju čiste sramote.


"Dodaj mi njenu odjeću, odmah", začula sam nečiji glas negdje u daljini. Pokušala sam otvoriti vjeđe, ali bile su preteške.
"Kriste, mala. Što si to napravila od sebe?" opet se javio taj isti glas. Mirišao je nježno, nije mi previše smetalo za nadraženi nos.
"Jiang, pogledaj joj leđa. Uzimali su šutove kroz iglu", rekao je nečiji ženski glas. Namrštila sam se. Kakvi šutovi? Podignula sam gornju usnicu u namjeri da nešto kažem, ali bila je slijepljena s donjom. Iznervirano sam zagunđala. Htjela sam otvoriti oči. Stalno su mi se ponavljale riječi: ''Abra-kadabra."
"Dehidrirala je. Dofuraj vodu, ja ću je odjenuti. Ne gledaj me tako, izlazi van. Ništa ne znaš o ovome, jasno?"
Nasmiješila sam se uza zadovoljni uzdah. Moj najbolji prijatelj je došao po mene.
"Ej, mala. Otvori oči." Njegova hladna ruka primila me za trbuh i okrenula na leđa. Zajaukala sam od boli, a zatim se zgrčila kao malo dijete.
"Ami", lagano me pljuskao po licu. Okrenula sam glavu u desnu stranu protestirajući. Nisam htjela otvoriti oči.
"Neću ponavljati, Salinger."
Odmahnula sam glavom kao malo dijete. Polako sam počela shvaćati što se dogodilo. Čim otvorim oči morat ću se suočiti s realnošću. A to je bilo ono najteže.
Jiang kao da mi je čitao misli.
"Znam da se bojiš, ali morat ćeš kad-tad." Malo je zastao, pričekao da vidim hoću li progovoriti, a onda nastavio tišim glasom:
"Neću te moći vječno braniti. Vrijeme je da završiš tu borbu s vlastitim demonima i vratiš se među žive. Nedostaješ nam."
Tog trenutka sam prvi put progovorila nakon dugo vremena: "Izgledam li jako stravično?"
Začuo se tihi hihot, a onda rekao: "Ne bih znao, zato te i budim jer te zbilja ne želim ja odijevati. Bojim se otkriti da si zapravo muško."
Usnice su mi se rastegnule u osmijeh iako su bile suhe i hrapave. Napokon sam otvorila oči i polako okrenula glavu prema Jiangu.
"Svejedno i dalje želim biti pilot."
Jiang se nasmijao, bacio mi majicu preko glave, a onda se okrenuo.
"Nema na čemu."
Uvijek je shvaćao moje čudne zahvale.

Nakon duljeg oblačenja zbog bolova na mjestu iznad stražnjice od navodnih igala, Jiang mi je pomogao da se ustanem iz kreveta. Zateturala sam ne shvaćajući da je iza mene još uvijek jučerašnji sadržaj želuca na podu i uhvatila se za Jianga. Oči su mi bježale iako sam se dobrano koncentrirala na prostor oko sebe. Jiang je držao lijevu ruku podignutu da se pridržim za njega u slučaju pada, ali kad je shvatio da zbilja imam problema s hodanjem, s negodovanjem je uzdahnuo i čučnuo se.
"Popni mi se na leđa."
"Nećuuu", zacvilila sam držeći prste oko desnog zgloba. Iz neobjašnjivog razloga me bolio.
"Salinger, to je naredba. Sjedaj na leđa ili ćeš ostati bez svih dijelova tijela. Nije da ti ih je još puno ostalo", rekao je aludirajući na moju izubijanu glavu. Namrštila sam se trljajući sljepoočnicu.
"A žedna sam", rekla sam teško izdahnuvši. Osjećala sam kako stojim pogrbljeno mlohavih ruku i teških nogu. Malo sam nakrivila glavu, ali osjećaj je bio neopisivo težak - kao da umjesto balona držim željeznu kuglu.
"Popni se na moja leđa pa ćemo otići po vodu", palcem je pokazao na leđa. Opet sam izdahnula, a onda se samo naslonila na njega. Obuhvatio je moje noge i podignuo se. Osjetila sam svoju punu težinu u trenutku kada se potpuno ispravio. Držala sam se mlohavim rukama za njegov vrat, a onda osjetila kretanje. Tako mi se spavalo...
"May. Prisloni čašu uz njena usta. Pobrini se da popije barem pola čaše", čula sam ga kako dahće. Očito smo se spustili niz stepenice jer kad sam malo proškiljila vidjela sam nekakvu padinu. Čudna neka kućica.
Izuzev činjenice da nisam osjećala pola tijela, svejedno mi se dio tijela zažario čim sam ugledala Mayinu razbarušenu kosu. Prislonila je čašu na moje usne, ali sam dramatično okrenula glavu na drugu stranu još uvijek pripijena uz Jiangova leđa.
"Što će ona ovdje?" žalosno sam promrmljala.
"Ami. Budi dobra. Znaš da ona nije kriva nizašto."
Shvaćala sam da ovaj razgovor sada vjerojatno čudno zvuči May i taman kad sam htjela okrenuti glavu, May se pojavila ispred mene. Gledala me zabrinutim, sestrinskim pogledom i najednom sam shvatila na koji način je zaokupila Dylanovo srce. Imala je nevjerojatno blag, neosuđivački pogled, a njene usne ohrabrujuće su se širile u osmijeh. Par puta sam sanjivo trepnula osjećajući kako se opuštam. Nevjerojatna May.
"Za Japanca još dobro drži", nasmiješeno je prokomentirala Jiangovo držanje mene na leđima. Usne su mi se također razvukle u osmijeh.
"Pigmejac je sam to tražio", uzvratila sam, a zatim pomaknula glavu prema njoj tražeći vode. Opet se nasmiješila, a zatim prislonila čašu uz moja usta. Halapljivo sam gutala osjećajući svaku kapljicu kako klizi niz moje isušeno grlo.
"Pije li?" upitao je Jiang. May je kimnula glavom i opet me zapuhnuo miris njene kose. Ovaj put imao je miris tajvanskih štapića. U roku sekunde ispila sam cijelu čašu vode i zatražila još. Jiangov glas dao mi je do znanja da je zasad dosta.
"Ne želim biti prekriven tvojom bljuvotinom", objasnio je.
Dok su me vodili prema Mayinom autu, razmišljala sam o svemu pomalo. Onoliko koliko su mi bolesni um i oštećeno srce dopuštali. Shvatila sam da nikada ne bih mogla mrziti May. Jednostavno ne mogu. Ta činjenica me izjedala poput kiseline.

Ostatak dana provela sam spavajući u svom krevetu u Ogranku. Posjetio me moj tim i Jane koja je izgledala više šokirano nego zabrinuto.
"Čula sam da su te drogirali. Kako se to dogodilo?"
"Volim piti. Netko je to znao."
Jiang je većinu vremena proveo uz mene, no na kraju sam ga uspjela natjerati da se ode naspavati. Ima neka kvaka u kosookima, kad nešto odluče onda to i naprave. I iznad svega; nevjerojatno su tvrdoglavi.
Kroz hladne, usamljene sate tipkala sam po laptopu i istraživala mogućnosti. Tražila sam zametnute dokumente pilota Oscara Kingonea, no sve je bilo savršeno prikriveno. Mrzila sam tu savršenost i temeljitost kod naših agenata.
Noćni sati su prolazili, a ja više nisam osjećala potrebu za sklapanjem očiju. Bila sam svjesna da sramotu koju sam nanijela nisam nanijela samo sebi već i svom timu, ali isto tako sam bila sigurna u činjenicu da nikad nisam toliko očajna da postupim potpuno neodgovorno. Mučio me Oscar Kingone, pilot i agent sumnjivog izvora.
Onog dana kad sam se osjetila sposobnom stati na noge i opravdati svoje postupke, Oscar je našao mene.
Oblačila sam mornarsku majicu i stavljala dvije kopče preko razbarušenih šiški kad je netko pokucao na vrata. Taman sam prekrila dvije masnice na dnu leđa od uboda igala kad je u sobu ušao Oscar.
"Slobodno?"
Srce mi je istog trena počelo ubrzano kucati, ali sam se odmah smirila i hladno odvratila: "Samo naprijed."
Ušao je lupkajući svojim sjajnim cipelama i zatvorio vrata. Soba je bila zamračena zbog mojih očiju, ali nekako sam se bojala upaliti svjetlo. Bojala sam se što bih mu mogla napraviti ako vidim njegovo bolesno lice.
"Čuo sam što se dogodilo. Iskreno mi je žao. Ovako izvanredna agentica, a sad mora na Prekršajni kod Nadležnih. Šteta, šteta", odmahnuo je glavom s tužnim izrazom lica.
"Bolestan si", prosiktala sam uzimajući jaknu u ruke. "Svima ću pokazati što si mi napravio. Cijela Baza će saznati kako oskvrnjuješ poslovne odnose i što radiš agenticama kad nisu na dužnosti."
Smireno je skupio ruke blago treptajući.
"Ne razumijem te, agentice Salinger."
"Ma ne seri, Kingone. Svi su te vidjeli kako mi se nabacuješ i negdje me odvlačiš."
Oscarovim licem prošla je zbunjenost.
"Oprosti, Ami, ali ja sam još dugo ostao u klubu nakon što si ti otišla sa svojim frajerom. Priznajem da sam te u početku htio odvući u krevet, ali kad sam vidio u kojim si stanju mislio sam kako to ne bi bilo pošteno prema tebi."
"Kako si samo velikodušan. Ako nisam otišla s tobom, s kime sam onda otišla? Ha, Kingone?"
Oscar je progutao slinu.
"Zbilja se ne sjećaš?"
Ovo ne može biti dobro.
"Otišla si s onim svojim prijateljem... Kako se zove... Ah, da. Jiang Meng."





[update; da ne moram svakome posebno objašnjavati. da, postoji drogiranje, fiksanje, nazovite kako to već želite kroz donji dio leđa. takvo drogiranje bilo je veoma popularno 60-ih godina i to su najviše radili glumci i modeli kako im se ubodi ne bi primijetili na rukama i ostalim vidljivim dijelovima tijela.]