[three more to go.]


"Pa naravno", i dalje zbunjena pogleda zatreptala sam par puta, a zatim se osmjehnula.
"Pa naravno!" uzviknula sam i potrčala prema vratima deško dišući od uzbuđenja. Oscar se okrenuo za mnom, ali ubrzo je bio pribijen uza zid dok sam mu histerično siktala u lice: "Gdje je?!"
"Salinger, smiri se... Smiri se!"
Još jednom sam ga udarila u zid, a onda pustila.
"Negdje u gradu, traži novu kacigu. Ali...!"
Nisam pričekala da završi. Zgrabila sam svoju već pomalo ofucanu jaknu i projurila kroz podzemne hodnike Baze pogledavajući lijevo-desno neću li negdje spaziti May. Kroz hodnik upravo je prolazila skupina agenata koji su se vraćali sa zadatka. Bili su znojni i nisu međusobno komunicirali. Zaletjela sam se u jednu djevojku i zgrabivši je za jaknu upitala sam je gdje je May Stox. Živčano me odgurnula. Vidjela sam da neću dobiti odgovor. Nervozno sam prošla rukom kroz kosu i dalje pogledavajući hodnik iza i ispred sebe. Nestrpljivost je izgarala u mome tijelu poput vatre. Morala sam, ne, TREBALA SAM naći Jianga, napokon sam shvatila što se događalo ovih proteklih osam godina. Nisam znala bih li se smijala ili plakala stoga sam se nekako odlučila za histeričan smijeh kroza suze. Čučnula sam se zarivši glavu u drhtave ruke dok su me pogledi drugih agenata probadali. Duboko sam udahnula i ustavši se krenula prema prostoriji s motorima. Nisam čekala da dobijem odobrenje već sam laktom probila stakleni ormarić u kojem su bili ključevi i našla broj 8. To je bio Mayin Gladius. Tamnocrveni odsjaj upravo ulaštenog motora dozivao me poput djeteta. Već sam mogla čuti taj grleni zvuk motora i osjetiti mekoću sjedala. Pokušavala sam se koncentrirati upravo na to. Izvukla sam mobitel i utipkala Mayin lako pamtljiv broj. Odzvonilo je dva puta, a onda se javio Mayin veseli glasić: "Ami!"
"May, trebam te", prstima desne ruke lupkala sam po kvačilu.
"Što se dogodilo?" ushićenost je brzo prešla u zabrinutost.
"Upravo krećem tvojim Gladiusom prema Petoj Aveniji, molim te, potrebna mi je pomoć."
"Krećem istog trena. I pazi s kočnicama, moraš jače pritisnuti", glasio je njen odgovor. Začuđena što je tako brzo prihvatila moj poziv, sklopila sam mobitel i stavila ga u džep jakne. Nisam imala više vremena da tražim kacigu, stoga sam samo pričvrstila pištolj unutar jakne i dala gas. Par sekundi nakon jurnjave kroz mračnu garažu, izašla sam na vrući asfalt. Naglo zaokrenuvši nadesno uz škripu guma počela sam zaobilaziti automobile. Točno poslije drugog raskrižja, u retrovizoru sam primijetila kako iz lijeve ulice u moj trak ulazi May. Također nije imala kacigu. Ubrzo mi se približila i skrenula u desni trak kraj mene. Glasno je povikala:
"Gdje?"
"U onu radionicu s kacigama gdje smo bili neki dan!" doviknula sam joj, a onda skrenula iza nje kad je ubrzala. Nismo se odvajale na cesti, May je vješto zaobilazila kamione i autobuse dok sam joj rukom pokazivala gdje treba skrenuti. Srce mi je kucalo poput kolibrića, u par navrata pomislila sam na Petra Pana i njegovo vječno djetinjstvo. No, što god mislila u moje misli ulazio je Jiang i koliko sam bila slijepa.
"Moraš ga pustiti. Dobra cura. Dobra cura."
"Ja sam pustio ubojice na agenta Nia. No, nisu tebe očekivali."
„Ne govori ono što ne misliš. Uostalom, ne želiš se valjda sad posvađati i sa mnom, zar ne? Tko bi onda sjedio kraj tebe satima u tišini i čekao da se vratiš među žive? Tko bi krio tvoje spletke i umne pizdarije od Nadležnog? Tko bi...“
Milijun i jedna scena prevrtale su se po mojoj glavi dok sam se prisjećala svih trenutaka u kojima sam očito bila prevarena. Savršen prijatelj, savršena podrška, savršen agent... Savršena krinka. Nikad me nije nimalo brinulo otkud Jiangu sve te informacije o krtici i Nadležnom te još važnije o Dylanu i zašto mi se nikad u životu nije povjerio. Uvijek smo pričali o meni i mojim problemima čak i kad to nisam htjela. Postao mi je kao brat. Vjerojatno mu je i to bio zadatak; da mi se uvuče pod kožu pa da ne mogu pritisnuti okidač. No u tome planu bila je jedna mana - zaboravio je koliko sam se promijenila.
"May!" povikala sam da joj dam do znanja da se zaustavi. Naglo je zaokrenula na pločnik i sišla, a isto sam i ja napravila. Kroz stakleni izlog vidjela sam Jianga kako priča s vlasnikom Yamamoto industrije.
"Čut ćeš sve", rekla sam May prije nego što me prekinula. "Sve ćeš sada saznati."
Otkopčala sam jaknu i ušla u prodavaonicu.
"Jiang", nasmiješila sam se dok se zbunjeno okrenuo da vidi tko ga pozdravlja. Vjerojatno nije navikao na pozdrave pištoljem pa se lecnuo kad je vidio pištolj uperen u njegovo srce.
"Ami, što to izvodiš?" podignuo je ruke. Vlasnik je pobjegao u stražnju prostoriju.
"May, spusti zastore." Znala sam da je May jednako zbunjena, ali poslušno je uradila što sam joj rekla.
"Ami, nemoj se zafrkavati, prvi travnja je prošlo", nesigurno se nasmiješio.
Polako sam mu se približila i izvukla pištolj iz njegovog unutarnjeg džepa jakne i dobacila ga May. Bilo mi je teško ga gledati sad kad sam znala istinu.
"Jiang. Dugo mi je trebalo, zar ne?" pitala sam ga s pištoljem pritisnutim i dalje u njegovo srce.
Šutke me gledao nekoliko trenutaka, a onda je izdahnuo i umornim pogledom prozborio:
"Bogami jest."
"Što...?" May je zakoraknula zbunjeno.
"May. Jiang će nam sada objasniti kako mu je uspjelo svu krivnju uvaliti Dylanu i kako mu je... Zaboga...", zbunjenim smijehom sam pričala, "...uspjelo biti krtica sve ove godine?"

insomnia. žao mi je ako ne valja. =(


[play me.]


Bol u glavi izazvala je suze u mojim očima. Lijevom rukom uhvatila sam se za glavu i čvrsto zažmirila kako bih se prisjetila što se točno sinoć dogodilo. Par slika skliznulo je mojim umom, a onda sam uz tihi jecaj skupila koljena i privukla ih sebi i dalje čvrsto žmireći i držeći ruke preko očiju. Iskreno sam se nadala da je sve to bio samo jedan ružan san, no bila sam previše opijena sinoćnjim dimom i alkoholom da bih trijezno mogla razmišljati. Maknula sam ruke s očiju i par puta zatreptala kako bi se crne mrlje maknule s mojih očiju.
Ružna bijela boja krasila je zidove tog prilično malenog sobička. Nije bilo nijedne slike, fotografije ili barem nekakvog znaka da ovdje netko živi. Dva drvena ormarića uz vrata s prašnjavim ručkama tupo su zurila u mene. U naletu bijesa bacila sam jastuk na jedan ormarić, a zatim shvatila da se psihički svađam sama sa sobom. Opet sam glavu zarila u ruke malo se ljuljajući, a onda je, potpuno neočekivano, bljuvotina navrla u moja usta i sadržaj je završio na drvenom podu pokraj kreveta. Dok sam se grčevito držala za rub kreveta i kašljala, bosom nogom slučajno sam odgurnula mala ogledalca na pod i prah se rasuo.
"Kriste..." kratkim potezom prsta obrisala sam usta. Okrenula sam glavu u namjeri da pođem prema vratima, ali sam izgubila orijentaciju ponovno se svaljujući krevet. Osjećala sam kako mi suhi zrak gladi gola leđa. Najgore je kad si svjestan svega negdje duboko u sebi, ali nešto te drži vezanom.
"Jadnice", nasmiješila sam se sama sebi prije no što sam opet zaspala u zagrljaju čiste sramote.


"Dodaj mi njenu odjeću, odmah", začula sam nečiji glas negdje u daljini. Pokušala sam otvoriti vjeđe, ali bile su preteške.
"Kriste, mala. Što si to napravila od sebe?" opet se javio taj isti glas. Mirišao je nježno, nije mi previše smetalo za nadraženi nos.
"Jiang, pogledaj joj leđa. Uzimali su šutove kroz iglu", rekao je nečiji ženski glas. Namrštila sam se. Kakvi šutovi? Podignula sam gornju usnicu u namjeri da nešto kažem, ali bila je slijepljena s donjom. Iznervirano sam zagunđala. Htjela sam otvoriti oči. Stalno su mi se ponavljale riječi: ''Abra-kadabra."
"Dehidrirala je. Dofuraj vodu, ja ću je odjenuti. Ne gledaj me tako, izlazi van. Ništa ne znaš o ovome, jasno?"
Nasmiješila sam se uza zadovoljni uzdah. Moj najbolji prijatelj je došao po mene.
"Ej, mala. Otvori oči." Njegova hladna ruka primila me za trbuh i okrenula na leđa. Zajaukala sam od boli, a zatim se zgrčila kao malo dijete.
"Ami", lagano me pljuskao po licu. Okrenula sam glavu u desnu stranu protestirajući. Nisam htjela otvoriti oči.
"Neću ponavljati, Salinger."
Odmahnula sam glavom kao malo dijete. Polako sam počela shvaćati što se dogodilo. Čim otvorim oči morat ću se suočiti s realnošću. A to je bilo ono najteže.
Jiang kao da mi je čitao misli.
"Znam da se bojiš, ali morat ćeš kad-tad." Malo je zastao, pričekao da vidim hoću li progovoriti, a onda nastavio tišim glasom:
"Neću te moći vječno braniti. Vrijeme je da završiš tu borbu s vlastitim demonima i vratiš se među žive. Nedostaješ nam."
Tog trenutka sam prvi put progovorila nakon dugo vremena: "Izgledam li jako stravično?"
Začuo se tihi hihot, a onda rekao: "Ne bih znao, zato te i budim jer te zbilja ne želim ja odijevati. Bojim se otkriti da si zapravo muško."
Usnice su mi se rastegnule u osmijeh iako su bile suhe i hrapave. Napokon sam otvorila oči i polako okrenula glavu prema Jiangu.
"Svejedno i dalje želim biti pilot."
Jiang se nasmijao, bacio mi majicu preko glave, a onda se okrenuo.
"Nema na čemu."
Uvijek je shvaćao moje čudne zahvale.

Nakon duljeg oblačenja zbog bolova na mjestu iznad stražnjice od navodnih igala, Jiang mi je pomogao da se ustanem iz kreveta. Zateturala sam ne shvaćajući da je iza mene još uvijek jučerašnji sadržaj želuca na podu i uhvatila se za Jianga. Oči su mi bježale iako sam se dobrano koncentrirala na prostor oko sebe. Jiang je držao lijevu ruku podignutu da se pridržim za njega u slučaju pada, ali kad je shvatio da zbilja imam problema s hodanjem, s negodovanjem je uzdahnuo i čučnuo se.
"Popni mi se na leđa."
"Nećuuu", zacvilila sam držeći prste oko desnog zgloba. Iz neobjašnjivog razloga me bolio.
"Salinger, to je naredba. Sjedaj na leđa ili ćeš ostati bez svih dijelova tijela. Nije da ti ih je još puno ostalo", rekao je aludirajući na moju izubijanu glavu. Namrštila sam se trljajući sljepoočnicu.
"A žedna sam", rekla sam teško izdahnuvši. Osjećala sam kako stojim pogrbljeno mlohavih ruku i teških nogu. Malo sam nakrivila glavu, ali osjećaj je bio neopisivo težak - kao da umjesto balona držim željeznu kuglu.
"Popni se na moja leđa pa ćemo otići po vodu", palcem je pokazao na leđa. Opet sam izdahnula, a onda se samo naslonila na njega. Obuhvatio je moje noge i podignuo se. Osjetila sam svoju punu težinu u trenutku kada se potpuno ispravio. Držala sam se mlohavim rukama za njegov vrat, a onda osjetila kretanje. Tako mi se spavalo...
"May. Prisloni čašu uz njena usta. Pobrini se da popije barem pola čaše", čula sam ga kako dahće. Očito smo se spustili niz stepenice jer kad sam malo proškiljila vidjela sam nekakvu padinu. Čudna neka kućica.
Izuzev činjenice da nisam osjećala pola tijela, svejedno mi se dio tijela zažario čim sam ugledala Mayinu razbarušenu kosu. Prislonila je čašu na moje usne, ali sam dramatično okrenula glavu na drugu stranu još uvijek pripijena uz Jiangova leđa.
"Što će ona ovdje?" žalosno sam promrmljala.
"Ami. Budi dobra. Znaš da ona nije kriva nizašto."
Shvaćala sam da ovaj razgovor sada vjerojatno čudno zvuči May i taman kad sam htjela okrenuti glavu, May se pojavila ispred mene. Gledala me zabrinutim, sestrinskim pogledom i najednom sam shvatila na koji način je zaokupila Dylanovo srce. Imala je nevjerojatno blag, neosuđivački pogled, a njene usne ohrabrujuće su se širile u osmijeh. Par puta sam sanjivo trepnula osjećajući kako se opuštam. Nevjerojatna May.
"Za Japanca još dobro drži", nasmiješeno je prokomentirala Jiangovo držanje mene na leđima. Usne su mi se također razvukle u osmijeh.
"Pigmejac je sam to tražio", uzvratila sam, a zatim pomaknula glavu prema njoj tražeći vode. Opet se nasmiješila, a zatim prislonila čašu uz moja usta. Halapljivo sam gutala osjećajući svaku kapljicu kako klizi niz moje isušeno grlo.
"Pije li?" upitao je Jiang. May je kimnula glavom i opet me zapuhnuo miris njene kose. Ovaj put imao je miris tajvanskih štapića. U roku sekunde ispila sam cijelu čašu vode i zatražila još. Jiangov glas dao mi je do znanja da je zasad dosta.
"Ne želim biti prekriven tvojom bljuvotinom", objasnio je.
Dok su me vodili prema Mayinom autu, razmišljala sam o svemu pomalo. Onoliko koliko su mi bolesni um i oštećeno srce dopuštali. Shvatila sam da nikada ne bih mogla mrziti May. Jednostavno ne mogu. Ta činjenica me izjedala poput kiseline.

Ostatak dana provela sam spavajući u svom krevetu u Ogranku. Posjetio me moj tim i Jane koja je izgledala više šokirano nego zabrinuto.
"Čula sam da su te drogirali. Kako se to dogodilo?"
"Volim piti. Netko je to znao."
Jiang je većinu vremena proveo uz mene, no na kraju sam ga uspjela natjerati da se ode naspavati. Ima neka kvaka u kosookima, kad nešto odluče onda to i naprave. I iznad svega; nevjerojatno su tvrdoglavi.
Kroz hladne, usamljene sate tipkala sam po laptopu i istraživala mogućnosti. Tražila sam zametnute dokumente pilota Oscara Kingonea, no sve je bilo savršeno prikriveno. Mrzila sam tu savršenost i temeljitost kod naših agenata.
Noćni sati su prolazili, a ja više nisam osjećala potrebu za sklapanjem očiju. Bila sam svjesna da sramotu koju sam nanijela nisam nanijela samo sebi već i svom timu, ali isto tako sam bila sigurna u činjenicu da nikad nisam toliko očajna da postupim potpuno neodgovorno. Mučio me Oscar Kingone, pilot i agent sumnjivog izvora.
Onog dana kad sam se osjetila sposobnom stati na noge i opravdati svoje postupke, Oscar je našao mene.
Oblačila sam mornarsku majicu i stavljala dvije kopče preko razbarušenih šiški kad je netko pokucao na vrata. Taman sam prekrila dvije masnice na dnu leđa od uboda igala kad je u sobu ušao Oscar.
"Slobodno?"
Srce mi je istog trena počelo ubrzano kucati, ali sam se odmah smirila i hladno odvratila: "Samo naprijed."
Ušao je lupkajući svojim sjajnim cipelama i zatvorio vrata. Soba je bila zamračena zbog mojih očiju, ali nekako sam se bojala upaliti svjetlo. Bojala sam se što bih mu mogla napraviti ako vidim njegovo bolesno lice.
"Čuo sam što se dogodilo. Iskreno mi je žao. Ovako izvanredna agentica, a sad mora na Prekršajni kod Nadležnih. Šteta, šteta", odmahnuo je glavom s tužnim izrazom lica.
"Bolestan si", prosiktala sam uzimajući jaknu u ruke. "Svima ću pokazati što si mi napravio. Cijela Baza će saznati kako oskvrnjuješ poslovne odnose i što radiš agenticama kad nisu na dužnosti."
Smireno je skupio ruke blago treptajući.
"Ne razumijem te, agentice Salinger."
"Ma ne seri, Kingone. Svi su te vidjeli kako mi se nabacuješ i negdje me odvlačiš."
Oscarovim licem prošla je zbunjenost.
"Oprosti, Ami, ali ja sam još dugo ostao u klubu nakon što si ti otišla sa svojim frajerom. Priznajem da sam te u početku htio odvući u krevet, ali kad sam vidio u kojim si stanju mislio sam kako to ne bi bilo pošteno prema tebi."
"Kako si samo velikodušan. Ako nisam otišla s tobom, s kime sam onda otišla? Ha, Kingone?"
Oscar je progutao slinu.
"Zbilja se ne sjećaš?"
Ovo ne može biti dobro.
"Otišla si s onim svojim prijateljem... Kako se zove... Ah, da. Jiang Meng."





[update; da ne moram svakome posebno objašnjavati. da, postoji drogiranje, fiksanje, nazovite kako to već želite kroz donji dio leđa. takvo drogiranje bilo je veoma popularno 60-ih godina i to su najviše radili glumci i modeli kako im se ubodi ne bi primijetili na rukama i ostalim vidljivim dijelovima tijela.]

[play me.]



iznenadila sam se koliko vas mi je postavilo ista pitanja. ne volim inače ovakve stvari, ali eto... trenutno imam vremena [čitaj: ne da mi se učiti biologiju], pa zašto ne?

° polipolarna sam osoba. moje emocije i raspoloženja jednostavno se ne mogu pratiti. žao mi je ako sam ponekad bezobrazna i hladna prema vama. volim se smijati.
° volim stari, drveni nakit. nikad me nećete vidjeti bez neke ogrlice čudnog oblika ili narukvice. ponekad nosim i drvene prstene.
° kosa mi je vječno u neredu. rođena sam s crnom čupom elvisova stila, zatim se to pretvorilo u zlatne kovrče, a s vremenom je postala tamnosmeđa valovita kosa [stila amy winehouse]. odnedavno kratka čupa.
° volim eksperimentirati s odjećom. ne volim rutinu. mrzim je. jedina konstanta su starke i košulje. muške. <3 vintage, uglavnom.
° francuska, britanska i irska glazba. kad sam raspoložena, japanska. također volim eksperimentirati, no konstanta su mi legende tipa dylan, springsteen, cohen, anka, itd. te klasična glazba [arvo part <3] i jazz.
° kazalište. kazalište. kazalište. nijedan osjećaj ne može se usporediti s onime kada gledaš umjetnost na djelu.
° apstraktna umjetnost; salvador dali, andy warhol, marc chagall, itd. <3
° fotografija, kinematografija i filmologija. <3
° edward scissorhands.dead poets' society.house of the flying daggers.billy elliot. <3
° gramofonske ploče i street art. [banksy]
° čokolada i cigarete. kineska i tajlandska hrana.
° provaljivanje na vrh prijateljičine zgrade u zoru da promatram izlazak sunca. (:
° imam jako tamne oči. osim ako nisam pod svjetiljkom, zjenice mi se uopće ne vide. i prije sam znala lagati da mi je djed kinez jer su mi oči malo nakošene, hahaha.
° bavila sam se tenisom 10 godina, latinoameričkim plesovima od malena, ali sam morala odustati zbog koljena. još uvijek snowboardam, skijam i penjem se po stijenama u slobodno vrijeme. bungee jumping [ljeto 2009.] i sky diving [2012.] ---> opsjednuta adrenalinom.
° crtićiiiiiii. japanski, najviše. uvijek zaljubljena u nekog animiranog lika.
° čaj od jabuke i cimeta s rumom.
° kiša; jer mi daje osjećaj kao da nisam ovdje.
° danska, nizozemska, irska, finska. do engleske još 500 dana. (:
° visoka sam točno 175 cm. :O
° na kraju godine uvijek si obećam da ću prestati psovati, ali... ne. ):
° potpisujem se kao 'ami' od svoje sedme godine. duga priča. (:
° nedostaje mi grmljavina. ):
° imam najbolju prijateljicu koja mi je kao sestra. čak smo se i 'posestrinile' krvlju. [ne radimo inače takve stvari.]
° često temperamentna i svadljiva. ne volim kad se gazi po ljudima. i često guram nos gdje ne bih trebala. =/
° otkad sam naučila čitati imam idejnu krizu. vjerojatno zato propada svaka moguća veza.
° insomnia, uglavnom. =/ unatoč tome, obožavam spavati.
° volim proučavati nove, neistražene stvari, pogotovo pod vodom.
° volim muške parfeme. jako, jako.
° književnost, naravno. (: [kundera, prozac, poe,...]
° stravično se bojim porculanskih lutaka, klaunova i zmija.
° agnostik.
° crno-bijeli filmovi. <3
° filozofski fakultet [komparativna književnost i filmologija] ili novinarstvo.
° najmlađa sam u obitelji; imam sestru i dva brata.
(:

goodbye, blue sky.

volim fotografirati. I VOLIM SVOJ MYSPACE.