nemam ime. samo čičak

petak, 13.01.2006.

.........

...hm...što se piše kad si u depri...a, eto, ja sam sad sigurno napokon izašla iz te faze...jej
pa evo...


Znam da se sjećaš kad si prvi put dotakla dno. I od tada živiš u sjenci vlastitih laži, poraza i podsmijeha. Dobro se sjećaš što si sve činila. Izbjegavanje odgovora ovaj put nije potrebno.

*Nazovite opet. Tupi zvuk poklopljene slušalice. Beskonačno odjekivanje signala.*

Da, opet im priznaješ. Kurvala si se. Samo da osjetiš trunčicu života. I bila si ponosna. Jer, nisi poznavala sram. I bolje da nisi.
Uvijek si muške smatrala samo crvima koji bijesno plaze po tebi. Naravno da ih nisi voljela. Oni su tebe prezirali.

Što se zapravo dogodi kada plačući ležiš na mokrom betonu neke ulice. Ili pak na krvavim plahtama jeftinog motela.
O čemu onda razmišljaš? Naravno da nisi zbunjena. Uvijek si imala jasnu viziju onog što ti nazivaš životom.

Šminka se razmazala. A ožiljci na rukama još uvijek nisu zarasli. Nema razloga da ih skrivaš. Ionako svi znaju da si oduvijek voljela bol. Ili si bar mislila da ju voliš. A šminka se lagano popravi.


I vučeš se od jednog prljavog birca do drugog. Neki misle da tražiš nadu. Budale. Nada je kurva. A tebi to zvuči i više nego poznato.
I misliš kako si uspjela. Bez ljubavi, dostojanstva i para. A dobro znaš da svijet ne priznaje takve poput tebe.

Opet ćeš kopati po torbi i džepovima tražeći pljugu. Možda onda shvatiš da si ipak sve popušila.

Možda i vidiš neku poznatu facu. I onda sve ispočetka. Znaš da je za sitniš. Nije te briga. I nakon svih ovih godina, još uvijek si naivna. No, nakon deset ili više udaraca šakom shvatiš da ovo više nije igra.
Pokušavaš pobjeći. Ne iz želje da se spasiš.
Iz refleksa.
Možda i očaja.

I dok on gnjusno prodire u tebe, ti gubiš svijest. Shvaćaš da je sve ovo samo očekivani završetak loše groteskne predstave.

Samo što ovaj put publika nije pljeskala.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv