nemam ime. samo čičak

četvrtak, 29.12.2005.

jedan dan života moga

danas bješe poseban dan...ne

rano ujutro, negdje oko pola 10 uleti meni stara u sobu, upali svjetlo i vikne: majo, diž' se iz kreveta, uskoro će pater doć!!!

još uvijek u komi nekak se izvučem iz kreveta, spremim se, nešt ubacim u želudac i sjednem, pa čekam...


i dok sam ja tak još uvijek sanjajući čekala, došla neka mala čeljad od susjeda kod nas. i ja ih kao nešt zajedno sa sestrom morala zabavljat i hrčka im pokazala i tjerale su me da ih nosim...i nisu htjele otić. i tak, neće čeljad otić...i minutu prije patera, one ošle, a ja sva sretna što ih se rješismo...

pater obavio blagoslov ekspresno i ja si mislim sad ću spavat. ali ne, morala hodat nešt po gradu, po trgovinama...

i došli kući, mama rekla da pripazim na nešt što se kuhalo, a meni ovakvoj specijalnoj sve pokipilo, al nekak je spašeno...


ostatak dana se vukla okolo...ništ nisam radila...baš je lijepo bilo


evo, danas je bio baš poseban dan...ne

utorak, 27.12.2005.

ništa kao...

jao, evo prošao nam i božić...

nekima dobro, a nekima baš i ne...tak je to kad sve krene naopako. nikad nemojte pomislit da ne može gore, jer ubro ćete se uvjerit da itekako može...i onda vas ništa ne dijeli od katastrofe...da, baš kao u glupim američkim filmovima...nadam se da moj život neće postati kao neko njihovo filmsko komercijalno sranje!!!


danas bila do osijeka, poslijednje pripreme za doček, potrošila nešto para i tak


za sve vas koji ne znate, slavi se u pubu...nadam se da ne budu cajke puštali...a punk sigurno neće (gadovi!!!)...vidjet ćemo kak će bit...nadam se bar solidnom provodu


dobila danas neku inspiraciju, al sve je ostalo u glavi, ništ nejde na papir...lijenost ili ravnodušnost???


pao je snijeg, ja ga mrzim, nadam se da će se otopit, al sumnjam...kao da se mene pita kakvo vrijeme volim?!?

nedjelja, 25.12.2005.

SRETAN BOŽIĆ SVIMA....I VEEEEEEEEEEEEEEEEEEEELIKA PUSA OD MENE!!!!

petak, 23.12.2005.

gotovooooooooooo jeeeeeeeee

ljuuuuuuuuudi!!! pa napokon je gotovo!!!

nemrem bilivit...napokon dolazi odmor, ljenčarenje, spavanje...jej!!!

danas je bio službeni kraj polugodišta...u školi je bilo zabavno (mislim da je to jedini dan u cijeloj godini kad je zabavno)...ništ nismo radili, sam smo se zezali, našutavali s nekim krava-tabureom...pod velikim plesali...e, da...doko, legendo, još uvijek imaš dobar glas!!!!


poslije škole u bagi...to nam bio zadnji izbor, pošto je sve ostalo bilo krcato. mislim da nas je konobar zapamtio za vijeke vijekova.


vani hladno bilo, smrzla sam se...al ništa opasno!!! heh...


e, da...obavili smo danas i ono darivanje. ja sam bila totalka šokirana, jer stvarno nisam mogla skužit tko me izvukao, a ove godine smo svi po prvi put šutili o tome. izvukla me baš moja best frendica!!! jej...i ja pametna ostavila dar u bagiju...jesam specoš;)))))))
još jednom zahvaljujem domagoju što mi ga je donio;)))))))))

ponedjeljak, 19.12.2005.

i mene je uvatilo...

ljudovi! evo i mene opet...

svira six pack...ja odmaram...ni ne pomišljam na školu...nisam u bedu...

moram priznati da me pomalo uhvatio onaj božićni štih...jutros sam pjevala uz neku božićnu pjesmu koja je svirala na radiju...i nije me brinulo što ne znam riječi ;)))))))))))


jedino mi je jadno što je božić toliko komercijaliziran...alo ljudi!!! pa ne postoji djed mraz ili onaj ne-komunistički djed božićnjak!!!!
ne znam da li itko više zna šta se slavi na božić...


no, nemam vam namjeru ispirat mozak svojim stavovima, jer ne bi mi bilo kraja...samo pazite da se ne ubijete u šopingu


inače...nema ništa posebno novog...uskoro će praznici i prilika da se pošteno naspavam...jej


za novu mi je već sve isplanirano, tak da o tome više ne moram mislit...

eto, tak...to bi bilo sve za sada...pozdraf

petak, 16.12.2005.

pušiona...vjrujte, čak i gore

javljam vam se totalno iscrpljena...ko da je netko isisao život iz mene!!!!

ovaj tjedan je ko iz pakla...prava pušiona...a možda i gore

svira glazba...ne znam da li mogu biti u većoj bedari...danas sve u komi, ništ ne valja...ni sama ne znam zašto...jad

svima vama koji ste hepi...svaka čast...makar je vaša logika bolja, ipak je petak...

počinju mi polako ići na živce sva ta politička sranja koja se vrte po našim ionako bezveznim medijima...gdje god se okreneš sam politika...nabijem ih ja sve

ponedjeljak, 12.12.2005.

nije neki dobar dan

ponedjeljak ujutro...opet poteškoće s buđenjem. mobitel leti sa stola ravno u prozor. po tisućiti put se raspada. jedva gledajući skupljam komadiće i sastavljam ga.


oblačenje. jutarnja kava. bacim pokoju knjigu u torbu i u školu.


prvi sat - šok. a možda i ne baš toliki. ukenjala sam test iz fizike. e, stvarno sam specoš. ipak, profesor zaključi četiri i meni se smiri duša.


slijede - laboratorijske vježbe. ko za vraga ja prva na redu. izađem pred razred i gledam u onu spravicu ili što god to je već ko nespašena. ne sjećam se kak to treba napravit.
ipak, nekak sam uspila i to od prve...jej.
riješila se ja. fuj rotacija!!!


zatim nekoliko sati u školi ostali u magli. ništa se nije događalo.


došla kući u neznam koliko sati. ručak. pravac soba. uzela bilježnicu iz sociologije. učenje trajalo 15 minuta.


upalim glazbu i profućkam ostatak popodneva.


18 sati. predavanje o strossmayeru u vijećnici. sjedim i gledam u prazno. ne trudim se slušati. dosadno je. na pamet mi palo nekoliko načina savršenog samoubojstva. makar mi to nikada neće trebati.


predavanje završilo. hladan zrak. dogovaramo se za slavlje nove. rezervirali smo. moje najbolje prijateljice odustale. ostala sam šokirana i ne razumijem. nije mi svejedno. zabavit ćemo se. valjda.


sad sam ovdje. pred računalom. i nije neki dobar dan.

četvrtak, 08.12.2005.

nema više bockanja

oj, evo mene...da.

pisala danas fiziku. i tak, nemam pojma kak sam napisala, a to me trenutno ni ne zanima. ima vremena za šizenje i idući tjedan. makar ja ne šizim zbog ocijena.

neki protest danas bio u školi. kažu da više ne smijemo profesore tući. e, baš nije fer ;))))))))))))) oni se učenika sad, kao, boje. il tak nešt...da ne bi kuhinjski nož izvukli i igrali se bocni tu, bocni tam.


neke letke smo danas radili. tog se ne želim prisjećat. ne znam zašt sam pomogla. nisam ja za politiku.


danas nije bilo tak hladno.


bila sam živčana zadnji sat. ne znam zašt. to uvijek tak bude kad idem popodne. hm...čovjek bi se zamislio...al ja neću.

utorak, 06.12.2005.

klub je zatvoren

zdravo ljudovi!

kao što svi znaju, danas je sv. Nikola...da, tako je. i sad bi ja mogla o tome al, neću.

bolje da pričam o komadini koju sam jučer spušila iz povijesti...ili bolje ne.

a, da...evo novosti...ja skužila da ne znam pisati (kolko mi je trebalo), tak da možete odahnuti...neće više ovđe bit objavljivani svakakvi bezvezni, takozvani tekstovi.
ukinila sam danas naš klub i tak...fami žao mi je, al shvati JA sam ga osnovala, ne TI...;))))))))))))))

kod mene više nema ništ novog...ubija me škola...baš sam si srozala ocijene. al, štaš...

još uvijek čekamo da li će uspit rezervacije za novu i tak...puno nas je pa moramo ranije.

i to je to...pozdraf

petak, 02.12.2005.

za nju...

Srce mi je ubrzano kucalo. Pri svakom otkucaju bol je bila sve veća. Kroz glavu mi je prolazila gomila misli. Izmjenjivale su se brzinom svjetlosti. To nisu bile moje misli. To su bile misli stranca. To je bila tuđa mašta. Željela sam plesati, no nisam imala kontrolu nad vlastitim nogama. Cijela prostorija se nekontrolirano vrtila. Pokušala sam ju pratiti, no samo sam se mogla smijati. Ona je otišla. Ja sam ostala. Nekontrolirani, glasni povici izlazili su iz mojih usta. Smijeh ili plač?
Izgubila sam svijest.
Mrak. Tišina. Zbunjenost. Prokleta glavobolja.
A zatim buđenje kao iz pakla.


Prošli su sati. Možda i dani. Ne znam. Ne sjećam se. Ne mogu se sjetiti.
Ispitujem ljude oko sebe. Samo šute. Blijedi pogledi u blijedo lice izgubljene djevojčice. Pogledi u mene. Ništa nema smisla. Tražim nekoga. Nitko mi ne pomaže.


A onda šok. Ona je umrla.


Potok suza slio se niz moje obraze. U trenu. Poput refleksa. Još uvijek nisam svjesna. Ne vjerujem. Ona ne može biti mrtva...ona ne smije biti mrtva.


Još se uvijek sjećam tog dana. Tog trena kada je neki neznanac odlučio progovoriti. Davno je to bilo. A možda je bilo i jučer.


Ne znam. Prestala sam brojati dane. Nema koristi. Ionako su svi identični. Jednako isprazni. Nje nema. Ostala je samo rutina. I prokleta glavobolja.


Sada živim sama. U svome kutu. Ne dopuštam da me uznemirava vanjski svijet. Možda više i nisam dio njega. No, volim ga promatrati. Toliko toga prepoznajem. Tek sad. No, toliko toga je još uvijek skriveno. Negdje vani. U vama. U njima. A možda i ovdje. Možda baš u meni.


Voljela bih da mi netko objasni što znači odrastati. Jer, ja bih zauvijek željela biti dijete. Možda bi onda i ona bila ovdje. Baš ovdje, kraj mene. Zajedno bi dijelile ovaj moj maleni kut iluzije.


Nije isto. Nikada nije isto. A možda i je. Možda baš zato ljudi ne bježe od rutine.
Voljela bih reći da me ne smeta. To što ona nije ovdje. Voljela bih reći da sam sretna jer je ona na boljem mjestu. No, ne mogu. Ipak nisam prestala biti čovjek.


Ne želim više slušati zvuk vlastitog disanja. Umara. A ja ne želim spavati. Bojim se buđenja. Još od onog dana. Bojim se stvarnosti koja me čeka kada otvorim oči.


Možda je strah nepotreban. Ipak, nje već dugo nema. Što mi više mogu uzeti?

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv