nemam ime. samo čičak

petak, 02.12.2005.

za nju...

Srce mi je ubrzano kucalo. Pri svakom otkucaju bol je bila sve veća. Kroz glavu mi je prolazila gomila misli. Izmjenjivale su se brzinom svjetlosti. To nisu bile moje misli. To su bile misli stranca. To je bila tuđa mašta. Željela sam plesati, no nisam imala kontrolu nad vlastitim nogama. Cijela prostorija se nekontrolirano vrtila. Pokušala sam ju pratiti, no samo sam se mogla smijati. Ona je otišla. Ja sam ostala. Nekontrolirani, glasni povici izlazili su iz mojih usta. Smijeh ili plač?
Izgubila sam svijest.
Mrak. Tišina. Zbunjenost. Prokleta glavobolja.
A zatim buđenje kao iz pakla.


Prošli su sati. Možda i dani. Ne znam. Ne sjećam se. Ne mogu se sjetiti.
Ispitujem ljude oko sebe. Samo šute. Blijedi pogledi u blijedo lice izgubljene djevojčice. Pogledi u mene. Ništa nema smisla. Tražim nekoga. Nitko mi ne pomaže.


A onda šok. Ona je umrla.


Potok suza slio se niz moje obraze. U trenu. Poput refleksa. Još uvijek nisam svjesna. Ne vjerujem. Ona ne može biti mrtva...ona ne smije biti mrtva.


Još se uvijek sjećam tog dana. Tog trena kada je neki neznanac odlučio progovoriti. Davno je to bilo. A možda je bilo i jučer.


Ne znam. Prestala sam brojati dane. Nema koristi. Ionako su svi identični. Jednako isprazni. Nje nema. Ostala je samo rutina. I prokleta glavobolja.


Sada živim sama. U svome kutu. Ne dopuštam da me uznemirava vanjski svijet. Možda više i nisam dio njega. No, volim ga promatrati. Toliko toga prepoznajem. Tek sad. No, toliko toga je još uvijek skriveno. Negdje vani. U vama. U njima. A možda i ovdje. Možda baš u meni.


Voljela bih da mi netko objasni što znači odrastati. Jer, ja bih zauvijek željela biti dijete. Možda bi onda i ona bila ovdje. Baš ovdje, kraj mene. Zajedno bi dijelile ovaj moj maleni kut iluzije.


Nije isto. Nikada nije isto. A možda i je. Možda baš zato ljudi ne bježe od rutine.
Voljela bih reći da me ne smeta. To što ona nije ovdje. Voljela bih reći da sam sretna jer je ona na boljem mjestu. No, ne mogu. Ipak nisam prestala biti čovjek.


Ne želim više slušati zvuk vlastitog disanja. Umara. A ja ne želim spavati. Bojim se buđenja. Još od onog dana. Bojim se stvarnosti koja me čeka kada otvorim oči.


Možda je strah nepotreban. Ipak, nje već dugo nema. Što mi više mogu uzeti?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv