nemam ime. samo čičak

petak, 18.11.2005.

davno pismo

Dragi Mjeseče,

Misli mi opet lutaju tražeći tebe. Sjedim na krevetu i slušam glazbu. Isto kao i jučer. Isto kao i svaki dan. Sad mi se vjerojatno smiješ. Znam, sjećam se. Dobro se sjećam vremena kada sam ti govorila kako ne podnosim rutine. Kako nikada neću činiti isto što i jučer. Sada shvaćam kako mi je život bio prepun iluzija. Još uvijek pomalo i je. Samo što su neke nestale, isparile. Uživam u ovoj rutini. Čudno, no daje mi osjećaj slobode. Ovdje, u mome malome kutu. U mom svijetu. Možda je ta sloboda lažna. A možda je i crno-bijela, kao što si ti znao govoriti.
Tek sada počinjem shvaćati riječi koje si mi davno govorio. Možda si me već onda precijenio. Još sam bila dijete. Još uvijek sam dijete. Samo sam izgubila dio naivnosti. Dio djetinjstva. Nestao je.
Ne brini, nisam tužna. Znam da si mrzio taj osjećaj. Samo sam...umorna. Moram ti priznati da me licimjerje više ne brine. Sjećam se kako smo se živcirali zbog svakog licimjernog pogleda, riječi, djela...Prezirali smo sitne duše koje su pokušale uništiti naš svijet. Ne brini, nisam postala ravnodušna. Samo me više ne brine.
Ne želim ti lagati. Nije isto otkako si otišao. Osjeća se praznina. Sve je nekako...tiše. Ne čuje se više tvoj glasan smijeh. Tvoje pjevanje... Vjerujem da si to oduvijek znao, no moram ti reći...voljela sam tvoj glas. Ponekad čak i pomislim da se mogu sjetiti njegove boje, no ostala je samo iluzija. Samo osmjeh na tvom licu nikada neću zaboraviti. Uvijek je bio topao, iskren.
Nedostaje mi naše prijateljstvo. Ta nevidljiva nit povezanosti koja je u trenu pukla. I ostao je samo prah. A njega je vjetar odnio. Ne brini, ne plačem. Znam da nisi volio suze.
Evo, i glazba je prestala svirati. Sada me okružuje tišina. I zvuk tvog glasa što odjekuje uspomenama.
Zauvijek tvoja.... M

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv